"Momofuku" je nabrzaka napisan, snimljen i objavljen pa, na žalost, i djeluje kao nezavršena priča ili gomila demo snimaka koje su, iako vrhunski producirane, još kilometrima daleko od albuma.
Elvis se kroz 12 pjesama pokušava vratiti zvuku s liverpulskih početaka i kaotičnih koncerata s Attractionsima, no novovalni klasici tipa "My Aim Is True" ipak su za njega davno okončana priča. Također, današnji mu prateći bend The Imposters, virtuoznosti unatoč, ne posjeduje iskričavost i mladenačku energiju svojih nekadašnjih prethodnika, a one su bile ključni sastojci da bi snimanje "opuštenog" albuma moglo upaliti.
Kako je riječ o autoru nesposobnom da snimi stvarno lošu ploču, poneka dobra stvar, poput kabaretom prošarane "Mr. Feathers" i klasičnog rokanja u "No Hiding Place" se može pronaći, ali u cjelini razočaravajuće. Jednostavno, od čovjeka koji nam je dao neke od najboljih i "najpametnijih" rock albuma u zadnjih 30 godina, opravdano očekujemo više.
