Turistička posjećenost Hrvatske na početku visoke sezone, ovih je dana predmet intenzivne rasprave u javnome i medijskom prostoru. Oko temeljnog pitanja zauzeta su oprečna stajališta, naročito zbog ranijih visokih očekivanja i najava s nadležnih adresa. Jedni smatraju da je godina izuzetno zadovoljavajuća, drugi tvrde kako je riječ o podbačaju. Ovi potonji ističu već i dojmovni argument – turista je ponegdje zaista vidno manje, pa gužve po dijelu prometnica i samih gradova nisu kakve znaju biti. No službena statistika upućuje na suprotan zaključak, jer brojevi dolazaka i noćenja svjedoče o zavidnoj potražnji.
Podjela na dva tabora, međutim, otkriva da se rješenje enigme krije u neujednačenoj strukturi turističke industrije. Rastući višak ponude apartmana – 30 tisuća kreveta samo od lani – ipak nije dočekan razmjernim interesom na tržištu. S druge strane, hoteli i uređeniji kampovi bilježe visoke rezultate. „Valjda nas interesira u prvom redu prihod, a to što on raste uz manji broj dolazaka i noćenja, svakako je pozitivno“, mišljenja je Ivo Kunst, istraživač na Institutu za turizam u Zagrebu, koji pritom nije sklon zamahu gradnje novih apartmana po Jadranu. A posrijedi je trend koji uporno, već godinama, ne jenjava.
Gazde rastjerali radnike
„Apartmani ruše konkurentnost Republike Hrvatske u cjelini, te zagađuju obalu. Građevinske dozvole izdaju se nekritički, dok cijene u toj vrsti ponude očito nisu realne. Tržište je zasićeno, ali novi kapaciteti ne prate kvalitetom postojeće zahtjeve. Oni bolji uspijevaju, ali prosjek ostaje nedovoljno dobar da bi pouzdano računao s odazivom gostiju“, kaže ovaj ekonomist s IZT-a za DW. On napominje da je stanje turizma obilježeno dvama momentima o kojima se još uvijek premalo vodi briga. Jedan se tiče fiskalne politike, tj. poreza u turizmu, a drugi se odnosi na tretman pripadajućih radnika koje poslodavci nalaze sve teže.
„Nemojmo se praviti blesavi, naime“, inzistira Kunst, „jer i dalje kvalitetnih radnika ima, ali bježe s obzirom na niske plaće i loše uvjete rada. Smiješno je ono kad se vlasnici restorana bune zbog nedostatka radne snage. A kad saslušamo te radnike, uvidimo stvarne okolnosti za koje su vlasnici sami krivi, u velikom broju slučajeva, iako ne uvijek i svugdje.“ Tako negativno djeluje, u svom djelokrugu, i Vlada RH svojim poreznim pristupom ovome uslužnom biznisu. Ivo Kunst tumači da nije čudno to što svi grade apartmane, dok je sektor otvoreno stimuliran faktičnom oslobođenošću od fiskalnog opterećenja.
POGLEDAJTE VIDEO: Reportaža iz ćudoredne Makarske. Nemaju problema s povraćanjem, uriniranjem niti golotinjom turista
Da službeni internetski servis turističkih posjeta E-Visitor ukazuje na uspješnu godinu, upozorava i Goran Rihelj, urednik i komentator na turističkom portalu HrTurizam.hr. „Podaci su tamo egzaktni, ali to nema veze s činjenicom da apartmanska ponuda raste iz godine u godinu. Bila je prevelika i prije pandemijske 2020. godine, a sad pogotovo jest. Zato se pak izrazitije u opticaj vratio dugoročni najam. Dok neki logično stradavaju uslijed samoregulacije tržišta u širem kontekstu. Nadalje, trebala bi se u obzir uzeti i inflacija, kad govorimo o rezultatima i uspoređujemo sezone“, rekao nam je Rihelj.
Po mjeri stranaca
„No mislim da bi nam još više pažnje morao privući jedan drugi problem, ako znamo da si prosječan hrvatski građanin ne može više priuštiti iole normalan ljetni odmor na našemu moru. Standard nam se srozao, među zadnjima smo u EU-u. A to je stvar ukupne ekonomske situacije. Sve mjerimo po stranom gostu, o domaćem jedva da govorimo“, istaknuo je ovaj analitičar. Ako povrh svega spojimo probleme domaćih građana-potrošača s onim domaćih radnika u turizmu, ispast će da je Hrvatska sve manje zemlja za ljude koji u njoj žive i rade, ili to pokušavaju. Osim, naravno, za onu manjinu koja predstavlja poslodavce.
Dometnimo svemu i pokazatelje koji otkrivaju da je zasad u aktualnoj sezoni kudikamo bolje prošao sjeverni dio hrvatske obale Jadrana. Istra prednjači, ali odlično se drži i sjever Dalmacije, točnije Zadar. Već u Šibensko-kninskoj županiji nižu se minusi, a isti efekt pogađa Dubrovnik kao destinaciju izraženo ovisnu o avioprometu. Stoga se on niti ne ubraja u konkurenciju s npr. Istrom, nego s udaljenim, čak izvaneuropskim ljetovalištima koja se globalno oporavljaju nakon krize. Tako je optimizam tamo moguće utemeljiti bar na manjem opterećenju dotrajale komunalne infrastrukture i ekosustava, ako ništa drugo.
