Nakon potresa opet se pokazala solidarnost, briga za ljude, i to u situaciji kada cijela Hrvatska kolektivno pati od PTSP-a.
U RTL Direktu gostovala su dva psihijatra Slavko Sakoman i Veljko Đorđević.
Kako si pomoći u ovim teškim trenucima, Sakoman odgovara: ''Naime, dolazi mi jedna rečenica, da su u Hrvatskoj ljudi dobri, samo u Hrvatskoj je nepotrebno nedovoljno i inače, ali sad kad se dogodila korona, tu svu patnju i i način života dogodi se doista nešto užasno, vjerojatno nema gore sile za doživjeti nego što je upravo ta sila potresa. Ta situacija dakle govori koliko su ljudi dobri i solidarni, ali pitanje je koji su kapaciteti adaptivniji svih tih pojedinaca, neki su vrlo ranjivi i koje će biti posljedice po njihovo mentalno zdravlje, status ili osjećanja na neki način u perspektivi njihovog doživljaja života i kako će doživjeti svoju perspektivu. Dakle, svaki dan dakako promatram ljude i razmišljam kako bi bilo dobro im pomoći u onom psihološkom smislu da neki od njih nakon ovog akutnog stresa, treba ljude pripremati na dužu perspektivu i da putuju prema nadi, a ne da idu prema logici da su sve izgubili.
Đorđević pak kaže da ne postoje dvije iste psihološke reakcije na stresogene čimbenike. ''Treba individualizirati problem, neki će ljudi iz ovoga proći s jednom dozom straha i anksioznosti djelomične tjeskobe i bit će zdravi. Neki će imati teške psihološke probleme, a onda ćemo obzirom da i zdravlje i mentalni poremećaji idu iz biološkog, socijalnog i duhovnog, nastajati si ovi čimbenici o kojima govori profesor Sakoman. Znači da mi sada moramo otvoriti komunikaciju, ovo sad što se događa sigurno je jedan pozitivan zamah za budućnost, ali u tome treba zapravo nastaviti u psihološkom odnosu. Ono što mi se čini da najhitnije trebamo je stvoriti veliku komunikaciju, na ruralna područja otići s velikim brojem mobilnih ekipa, ponuditi pomoć za one osobe koje će najčešće izbjegavati tražiti pomoć. Nije samo pitanje čekati da netko zatraži pomoć, nego da ponudimo pomoć ljudima kojima je to potrebno''.
Nisu poludjeli samo oni koji su nešto izgubili, već i cijela populacija?
"Reakcija straha je stanje koje um interpretira kao ugrozu i strah je normalna obrambena reakcija. To ovisi od čovjeka do čovjeka. Neki kažu 'pa dobro sam prošao', a neki su u panici. Do tih ljudi treba doći i može im se pomoći gdje uče kako kontrolirati sadržaj misli kojim će se baviti. Da se ne dogodi potpuno potonuće imat ćemo imat ćemo kronifikaciju i potencijalnu psihijatrizaciju njihovog stanja. Teško je ljude dići ako jako potpunu", pojasnio je Sakoman.
Cijelo razdoblje korone sigurno otežava sve.
"Oni koji nikad nisu imali nikakvih psiholoških problema, oni će se sada pojaviit. Naši raniji pacijenti, njima će se još pojačati simptomi. Ovo je stanje koje će umnogostručiti mentalne poremećaje. Moramo educirati cjelokupnu populaciju, to je zadatak naše struke. Moramo napraviti i iskorak kroz medije. I ovog trenutka moramo krenuti s edukacijom, da bi broj mentalnih poremećaja koje očekujemo mogli reducirati", dodao je Đorđević.
Starijim ljudima posebno je teško.
"Ljudi koji žive u obilji u određenim godinama su u straku od nestanka. Najgore je kad se to događa u izolaciji. Trebalo bi procijeniti ljude, tko je ta ranjiva populacija koja je već, pimjerice, uzimala lijekove. A za ove nove slučajeve, nekad samo jedan razgovor koji ih uputi kako da obrađuju realitet može pomoći, ali pokuašaj da se stabilizira njihov pogled bit će težak. Ako ljudi ne vide neki ritam i brzinu, počet će gubiti nadu. Naši građani sus e godinama razočarali da će se stanje poboljšati. I kad je već došla neka nada i optimizam, droga je otišla gore za četiri puta u zadnje vrijeme", rekao je Sakoman.
"Ljudi su na respiratorima, na intenzivnim njegama, nas na fakultetu nisu nas učili kako se suočavati sa smrću. Obitelji se ne oproste. Ne sahranjuju svoje najmilije. Svi smo frustrirani, a i zdravstveni djelatnici koji se teško suočavaju s ovom situacijom", zaključio je Đorđević.
