Kao što je jedan atentat, onaj u Sarajevu u ljeto 1914., utjecao na nastanak Kraljevine Jugoslavije, dva će atentata imati važan utjecaj na nestanak ove države. Riječ je o atentatima na hrvatskog političara Stjepana Radića 1928. u Beogradu i kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. u Marseillesu. U oba slučaja radilo se o ekstremnim odgovorima na nesređene međunacionalne, prije svega hrvatsko – srpske odnose, koji su na svim razinama opterećivali normalno funkcioniranje zajedničke države južnih Slavena.
Kada su počeli problemi
Problemi su ustvari počeli prije samog ujedinjenja 1918., jer je svima bilo jasno da politički predstavnici Hrvata i Slovenaca imaju bitno različita očekivanja od nove zajednice od onih koja su imali politički predstavnici Srba. Prvi nisu htjeli ponoviti iskustvo boravka u centraliziranoj carevini u kojoj su imali status inferiorne manjine, pa su se sada zalagali za Jugoslaviju kao ustavnu, demokratsku, parlamentarnu i federalistički ustrojenu državu. S druge strane, vodećim srpskim političarima bila je bliža ideja centralizirane monarhije, a nekima i ideja nove države s novim granicama, ali koja bi ustvari bila proširena Srbija. Jedan od razloga za takav stav često se isticala činjenica da je Srbija cijeli Prvi svjetski rat provela na strani pobjednika i pritom pretrpjela velike ljudske gubitke, dok su Hrvati i Slovenci tijekom istog rata ratovali na strani Austro-Ugarske, često upravo na bojištima u Srbiji.
U sljedećih deset godina razlike u stavovima o funkcioniranju zajedničke države postajale su sve izraženije. Osoba koja se prometnula u predstavnika hrvatskog naroda i glasnogovornika hrvatskih stavova bio je predsjednik Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić. U svojim javnim nastupima Radić upozorava na unitarističke tendencije kralja i srpskih političara, te na hegemonističku poziciju Srba u Jugoslaviji zbog čega dobiva i brojne prijetnje, pa i one smrću. Nažalost, jedna se i ostvarila.
Dana 20. lipnja 1928. nakon burne debate u beogradskoj skupštini član srpske radikalne stranke Puniša Račić braneći, kako je sam rekao, interese srpskog naroda, puca na narodne poslanike iz redova HSS-a. Na licu mjesta ubijen je Đuro Basariček, a od zadobivenih rana uskoro umire Pavle Radić. Ranjeni su Ivan Pernar, Ivan Granđa i Stjepan Radić. Od posljedica atentata Stjepan Radić umire 8. kolovoza 1928.
Ovaj čin dodatno je zaoštrio ionako poremećene međunacionalne odnose u Jugoslaviji. Po cijeloj Hrvatskoj organiziraju se protesti u znak podrške Radiću, a protiv aktualne vlasti. Situaciju u zemlji koja je bila sve nestabilnija kralj Aleksandar Karađorđević je iskoristio da raspusti narodnu skupštinu i zabrani rad političkih stranaka, te uvede vlastitu diktaturu. Novonastalom situacijom nitko u Hrvatskoj nije bio zadovoljan. Razlika je bila samo u načinu na koji se nezadovoljstvo izražavalo.
Za grupaciju radikalno nacionalistički orijentiranih Hrvata predvođenu Antom Pavelićem bio je to definitivan znak da jedino ispravno rješenje hrvatskog pitanja predstavlja izlazak iz Kraljevine Jugoslavije. Ova skupina u emigraciji osniva organizaciju Ustaša – hrvatski revolucionarni pokret. Osim oružanim akcijama, poput napada na žandarmerijsku postaju na Velebitu, jedan od načina kojim su ustaše nastojali izazvati pažnju javnosti bila je organizacija atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića.
Kraljevina je poživjela još nekoliko godina nakon svog kralja
Nakon neuspješnog pokušaja potkraj 1933., to im ipak polazi za rukom potkraj sljedeće godine. Atentat je izveden u Marseillesu 9. listopada 1934., u suradnji s makedonskom revolucionarnom organizacijom VMRO. Upravo je član VMRO-a Veličko Georgijev Kerin bio taj koji je pucao i ubio jugoslavenskog kralja Aleksandra i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua.
Za razliku od svog kralja, kraljevina Jugoslavija će poživjeti još nekoliko godina. Jedan od razloga bio je i sporazum postignut između srpskih i hrvatskih političara s ciljem rješavanja hrvatskog pitanja, kojim je uspostavljena Banovina Hrvatska 1939. Samo dvije godine kasnije u trenutku napada Njemačke i Italije na Jugoslaviju jugoslavenski nacionalizmi ponovo će odigrati važnu ulogu. Ovaj put na daleko radikalniji i agresivniji način nego ikada prije. Služeći se starom rimskom poslovicom "zavadi pa vladaj" Hitler i Mussolini razbijaju Jugoslaviju, čije dijelove dijele između sebe i svojih saveznika. Na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine Nijemci i Talijani uspostavljaju Nezavisnu Državu Hrvatsku u kojoj na vlast postavljaju u javnosti tada već gotovo zaboravljene hrvatske nacionaliste - ustaše.
S tim u vezi zanimljivo je spomenuti i sudbinu atentatora na Stjepana Radića. Od 20 godina robije koliko je dobio za počinjen zločin Puniša Račić je 12 godina proveo u kućnom pritvoru u jednoj vili pored zatvora u Požarevcu. Početkom Drugog svjetskog rata kvislinški režim na čelu s Milanom Nedićem službeno ga oslobađa. Pa ipak, Puniša Račić nije dočekao kraj rata. Godine 1944. u Beogradu ga je uhapsila jedna partizanska jedinica i, zbog onoga što je učinio 1928., osudila na smrt strijeljanjem.
Sve epizode serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić pogledajte ovdje.
