Čehoslovačka je bila jedna od najkontroverznijih komunističkih država u Europi. Prije svega, radilo se o jedinoj razvijenoj predratnoj kapitalističkoj zemlji koja će nakon Drugog svjetskog rata postati komunistička, ali i jedinoj koja će u savezništvo sa Sovjetskim Savezom ući bez direktnog vojnog pritiska. Upravo industrijska razvijenost, visoka razina obrazovanja stanovništva i postojanje jake radničke klase smatrani su olakotnim okolnostima za uspješnu izgradnju komunističkog društva.
Međutim, desilo se upravo suprotno. Staljinistički model društveno – ekonomskog razvoja koji je u nerazvijenim zemljama izazvao niz pozitivnih efekata, u čehoslovačkom se slučaju pokazao kao totalni promašaj. Inzistiranje na komandnom gospodarstvu, teškoj industriji i ekstenzivnom zapošljavanju paraliziralo je i vremenom uništilo razvojne potencijale s kojima je Čehoslovačka ušla u socijalizam.
Petnaestak godina nakon komunističkog puča iz 1948. zemlja je bila na rubu bankrota. Odgovor na krizu trebala je biti društvena i ekonomska reforma, a kao jedan od prvih zadataka koji se pokazao kao preduvjet suštinskih promjena bilo je redefiniranje uloge komunističke partije u društvu. Čovjek koji je odlučio provesti promjene bio je Alexander Dubček, početkom 1968. izabran za vođu čehoslovačkih komunista.
Manifest 'Dvije tisuće riječi'
Najava demokratizacije Partije i cijelog društva u Moskvi nije dočekana s oduševljenjem. Strah od destabilizacije Čehoslovačke, ali posebno od mogućeg utjecaja na domaće prilike izazvali su podozrenje i ostalih članica Varšavskog bloka, prije svega Istočne Njemačke, Poljske i Bugarske. Početak otvorenog sukoba između pet članica Varšavskog bloka, dakle Sovjetskog Saveza, Istočne Njemačke, Poljske, Bugarske i Mađarske, i Čehoslovačke dogodio se na sastanku u Drezdenu, 23. ožujka 1968. godine. Čelnici „bratskih“ partija zahtijevaju tom prilikom od čehoslovačkog rukovodstva hitno i odlučno zaustavljanje svih „kontrarevolucionarnih“ tendencija u zemlji.
U sličnom tonu, ali uz sve konkretnije pritiske, odvijat će se svi budući sastanci na kojima će članice Bloka raspravljati o sudbini Čehoslovačke. Uz odlučnost čehoslovačkog rukovodstva da ustraje u započetim promjenama, zaoštravanju stavova od strane Varšavske „petorke“ najviše će doprinijeti razne manifestacije nepartijskog aktivizma u društvu s ciljem izgradnje demokratskog i pluralnog društva s naglaskom na potrebu poštivanja ljudskih prava i svih oblika građanskih sloboda.
Po mišljenju nezadovoljnih članica Bloka najkonkretniji dokaz da Komunistička Partija Čehoslovačke gubi kontrolu nad situacijom bilo je objavljivanje dokumenta pod nazivom „Dvije tisuće riječi“. Ovaj manifest objavljen 27. lipnja 1968. u nekoliko čehoslovačkih tiskovina kritizira dotadašnje ponašanje partijskih birokrata, ali ujedno poziva na davanje podrške reformskim nastojanjima novog rukovodstva.
Akcija 'Šumava'
Početkom svibnja 1968. na konzultacije u Moskvu pozvano je najprije čehoslovačko rukovodstvo, a nekoliko dana kasnije u istom je gradu održan tajni sastanak „Petorke“. Oštrim riječima napadnut je Akcijski program kojeg čehoslovački komunisti usvajaju na svom plenumu održanom u travnju 1968. godine. Uz utjecaj domaćih „kontrarevolucionarnih“ i „antisocijalističkih“ elemenata sve češće se kao razlog radikalizacije odnosa u Čehoslovačkoj spominju i strani, zapadno – kapitalistički interesi. Vojna intervencija, unatoč zahtjevima njemačkog, bugarskog i poljskog rukovodstva, još jednom je odgođena, ali je pritisak na Čehoslovačku dodatno pojačan. Ovaj put, uz politička i vojnim sredstvima.
Dana 20. lipnja 1968. na teritoriju Čehoslovačke započinju združeni vojni manevri članica Varšavskog bloka (bez Rumunjske) pod kodnim imenom „Šumava“. Zamišljeni prvenstveno kao upozorenje „reformskoj“ i podrška „antireformskoj“ struji unutar KP Čehoslovačke ovi manevri poslužit će kao ključni događaj za uspješnu pripremu i izvedbu vojne intervencije. U noći 20. na 21. kolovoz 1968. armije zemalja članica Varšavskog bloka predvođene Sovjetskim Savezom izvršile su vojnu agresiju na Čehoslovačku. U agresiji, iako članica Varšavskog pakta, nije sudjelovala Rumunjska. Albanija se članicom Varšavskog pakta prestala smatrati još 1961., iako je službeno iz njega izašla tek 1968. upravo zbog intervencije na Čehoslovačku.
Čehoslovački državni vrh odlučio je ne suprotstaviti se agresiji vojno jer je procijenio da bi otpor bio nemoguć a žrtve prevelike. Unatoč tome, brojni građani Čehoslovačke izašli su na ulice svojih gradova i iskazali nezadovoljstvo situacijom u kojoj su se našli. U vrlo kratkom vremenu agresori su preuzeli nadzor nad čitavom zemljom. Rukovodstvo predvođeno Dubčekom je uhapšeno i odvedeno na tajnu lokaciju na teritoriju Sovjestskog Saveza. Nekoliko dana kasnije prevezeni su u Moskvu kako bi potpisali dokument kojim se odriču svih reformi za koje su se zalagali proteklih mjeseci, i priznaju sovjetsku okupaciju.
Posljedice vojne agresije i okupacije bili su katastrofalni po Čehoslovačku. Oko 200 tisuća ljudi je napustilo zemlju, više od stotinu civila je ubijeno, a umjesto socijalizma s ljudskim licem ponovo je uspostavljen jedan od najzatvorenijih, najrigidnijih i najrepresivnijih komunističkih režima u Istočnoj Europi. Uz sve to, sovjetski vojnici zadržat će se na teritoriju Čehoslovačke sve do 1991.
Sve epizode serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić pogledajte OVDJE.
