Nakon Sjedinjenih Američkih Država 1945. i Sovjetski je Savez 1949. došao u posjed atomske bombe. U sljedećih će nekoliko desetljeća svijet biti izložen utrci u nuklearnom naoružavanju, a samim time i strahu od početka trećeg svjetskog rata. Trenutak kada je mogućnost katastrofe možda bila najbliža svome ostvarenju dogodio se potkraj listopada 1962.
U ovotjednoj epizodi serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić, u kojem Net.hr-ov kolumnist i povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Klasić u nekoliko minuta videopriloga objašnjava najznačajnije događaje hrvatske i svjetske povijesti 20. stoljeća, obradili smo Kubansku raketnu krizu. Kako je svijet došao na rub katastrofe, pogledajte u videu i pročitajte u nastavku.
Tri godine prije te 1962. na Kubi dolazi do političkog prevrata kojim je dotadašnji diktator Fulgencio Batista smijenjen i prisiljen napustiti ovaj karipski otok. Nove vlasti predvođene Fidelom Castrom donose niz zakona kojima zabranjuju strancima posjedovanje zemlje, te provode nacionalizaciju poduzeća u stranom vlasništvu. Ove odluke pogoršat će ekonomske i političke odnose između Kube i SAD-a, a pridonijeti političkom, ekonomskom i vojnom približavanju Kube i Sovjetskog Saveza.
Nuklearno naoružanje što bliže neprijatelju
Jedan od važnih aspekata utrke u naoružavanju između dvije svjetske supersile bilo je nastojanje da se nuklearno oružje dopremi što bliže neprijatelju. U tome su Sjedinjene Države imale veliku prednost s obzirom na svoje saveznike u Europi koji su se nalazili u susjedstvu Sovjetskog Saveza. S obzirom na blizinu američkom kopnu, rasplet događaja na Kubi u Moskvi je shvaćen kao mogućnost da se ovaj otok iskoristi kao sovjetska vojna baza, ili konkretno, kao mjesto gdje će biti postavljene lansirne rampe za rakete s nuklearnim glavama.
Tijekom ljeta i jeseni 1962. američki špijunski avioni snimili su dopremu i postavljanje sovjetskog nuklearnog oružja na kubansko tlo. Dana 22. listopada iste godine predsjednik John Fitzgerald Kennedy upozorio je američku javnost na razvoj događaja, i najavio početak pomorske blokade Kube s ciljem sprječavanja daljnjeg dopremanja oružja iz Sovjetskog Saveza. U tom je trenutku već nekoliko dana trajalo savjetovanje američkog predsjednika s najbližim suradnicima i vojnim zapovjednicima o tome kako postupiti u novonastaloj situaciji. Iako je bilo i prijedloga da se problem riješi vojnim udarima na lokacije lansirnih rampi prevladao je stav da prvo ipak treba pokušati s karantenom otoka.
S obzirom na to da radovi na izgradnji lansirnih rampi nisu stali u Washingtonu se počelo razmišljati i o zračnim napadima na Kubu. Međutim, 26. listopada sovjetski vođa Nikita Hruščov uputio je svom američkom kolegi prijedlog o rješavanju krize. Prema njemu, Sovjeti bi uklonili rakete ako Amerikanci obećaju da neće izvršiti invaziju na Kubu. Sutradan je došao još jedan zahtjev, a odnosio se na uklanjanje raketa s nuklearnim glavama koje su godinu ranije Amerikanci postavili u Turskoj.
Vruća linija
Dana 28. listopada Sovjetski Savez je odlučio popustiti te ukloniti svoje nuklearno oružje s Kube. Kubanska raketna kriza time je okončana, a svijet je mogao predahnuti. Barem na trenutak. Nažalost, uklanjanje sovjetskih raketa s Kube, a uskoro i američkih iz Turske, nije označilo prestanak proizvodnje nuklearnog naoružanja, i samim time nestanak straha od nuklearne katastrofe. Naprotiv, proizvodnja se iz godine u godinu nastavila povećavati.
Pa ipak, svijest o lakoći i brzini kojom se svijet mogao naći na rubu novog i po svemu sudeći najrazornijeg rata, utjecala je na odnose između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država. Već sljedeće godine potpisuju se prvi sporazumi o ograničavanju proizvodnje i testiranja nuklearnog naoružanja, a uspostavljena je i tzv. vruća telefonska linija između Kremlja i Bijele kuće, kako bi se direktnom komunikacijom američkog i sovjetskog predsjednika u budućnosti spriječile situacije poput Kubanske raketne krize iz 1962.
Sve epizode serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić pogledajte OVDJE.
