Kad je ono prije trideset i kusur godina oskarovac Dušan Vukotić krenuo snimati svoj konačno najpoznatiji fikcijski dugometražni igrani film, jedan od rijetkih, uzgred je održao pokaznu vježbu o tome na koji se način za mjesto filmske radnje treba koristiti autentičan slavni ambijent poput Dubrovnika. Film Gosti iz galaksije može se svrstati u žanr trash-SF-horor-komedije, nalik onima kakve će mladi Peter Jackson raditi nekoliko godina kasnije, i činjenica da je sniman baš u Dubrovniku svakako je za tu veselo uvrnutu jugoslavensko-čehoslovačku produkciju imala golem marketinški značaj. Ali nikom nije padalo na pamet da od Vukotića zahtijeva ubacivanje viška prepoznatljivih gradskih veduta; razaznaje se tek Lokrum, uz par sekundi Minčete, i jedva komadić Straduna – na kapaljku, decentno.
Sve drugo bio bi valjda nesnosni kič, pa čak i u filmu gdje svemirski došljaci i njihovi kućni monstr-ljubimci izlaze Žarku Potočnjaku iz glave, a njegova ih ljubomorna draga, nimalo impresionirana, dočekuje kao i svaku drugu (ne)moguću konkurenciju. No, tri desetljeća potom, evoJelene VeljačeZora dubrovačka, snimljena je po autorskoj ideji , i na nju se kuka i motika nadigla zbog tretmana toga grada i njegovih ljudi, a priča je ljubavna te ratna.
//www.youtube.com/embed/p-fIA4e5hRw
Otkad je prošlog tjedna prikazana prva od zacrtanih 160 epizoda, dakle, ne prestaju odjekivati gnjevni apeli Dubrovčana koji po raznim medijima očajnički kritiziraju Veljaču.
Razljutila ih – površnost trasha
A što je učinila nesretna autorica, zar je prikazala kako su ujesen '91. neki dubiozni stanovnici Dubrovnika palili gume ispod gradskih zidina? Nije, samo je zanemarila pitanje lokalnog jezičnog idioma, kao i vjerodostojnost svakodnevnih marginalija, pa njezini likovi govore "ređipet" umjesto "korpić" – grudnjak, naime – ili joj se Konavljani dolaze svakodnevno kupati na Porporelu, a po Stradunu se nesmetano vozikaju motoristi. Što se tiče Dubrovčana, prije će se među njima prepoznati svemirci negoli takve neopisive pojave, a sličnih detalja ima u izobilju, pa se već osnivaju i mrežne grupe koje traže da Nova TV obustavi emitiranje serije.
Drugim riječima, Dubrovčani se ovdje ne uzbuđuju masovno niti zbog nečega što bi podsjećalo na, recimo, loše odrađenu dramaturgiju u najnovijem Shakespeareu na Igrama, nego zbog ambijentalne površnosti kreatora najnovijeg trasha od TV-programa. S tim da sada tu riječ ne koristimo u značenju osviještenog žanrovskog rukavca, nego u pogledu funkcionalne kvalitete, onako kao što se svjetski liberalni ekonomisti kolokvijalno izražavaju o našem kreditnom rejtingu. Tražiti umjetničku dosljednost općenito u pop-kulturi, obično jest dopušteno i smisleno, no žarko očekivati isto od Jelene Veljače i serija Nove TV, nakon toliko školskih im primjera upravo radioaktivnog šunda, nije ništa doli težak poremećaj. I to ne individualni, nego šire društveni, kao što vidimo, a to znači da problem zapravo uopće nije u Zori dubrovačkoj. Da se ne bismo pogrešno shvatili, ipak treba reći da se nipošto nije kompletan Dubrovnik pomamio oko te sluzavice, premda medijima uglavnom odzvanjaju atraktivne izjave brojnih razdraženih poznatih ličnosti.
Bez refleksa na istinski kolaps
Ali o tome da nisu Dubrovčani odreda beznadno polupali lončiće, svjedoči portal DubrovnikNet.hr, prenoseći drukčije izjave i Facebook-zapise. Dobri su primjeri stajališta nekadašnjeg dubrovačkog gradonačelnika Vida Bogdanovića i aktualne gradske vijećnice Mariele Marković, koji bilježe znakovito mnogo lajkova. "Čini se kao da je ta nekakva serija nešto najgore što se Dubrovniku dogodilo zadnjih mjeseci", napisala je Marković.
"I dok žučno popižđivamo", upozorava Bogdanović na instant-klopku televizijske serije koja izaziva predimenzionirane reakcije, "potpuno zaboravljamo da je stvarno stanje u Gradu puno gore i ozbiljnije nego što to pokaziva mlaka sapunica". Slijede opisi situacije, hiperkomercijaliziranja i brutalnog odnarođivanja svih kriterija, ali i precizno adresiranje odgovornosti za to – među same Dubrovčane koji, ako i nisu izravno te aktivno učinili svom gradu nažao, jesu većinski barem "pristali i dopustili", kao što nalazi Bogdanović. U društvenom smislu, taj grad je, općepoznato, u istinskom kolapsu, ali svejedno izostaje efikasan masovni refleks.
Histerija zbog Veljačine banalnosti – simptom kolapsa
Histerija ovog tipa, izazvana banalnostima iz radionice Jelene Veljače, simptom je tog kolapsa, urušavanja grada i njegove čeljadi kao relevantnog društvenog subjekta na historijskoj sceni. Da je takva eksplozivna i spontana energija ijednom bila otprve izbačena povodom nasrtaja onolikih poduzetnika što se uz asistenciju gradskih otaca profiterski roje Dubrovnikom – i ne tek oko golfa na Srđu – ne bi kolektivna nervoza probijala s trivijalnog razloga kakav je jedna bezlična telenovela. Ljudi bi se ležerno sprdali s njom, bez osjećaja da im ona može nanijeti ikakvu nepravdu i štetu. Ovako, i oni i Dubrovnik postali su sredstvo, a više nikome utjecajnom nisu sami po sebi cilj. Pravi cilj je nečiji privatni profit, dakako, jednako tzv. strateškim investitorima ili TV-producentima i scenaristima.
//www.youtube.com/embed/-3azjxDMLg0
Zora dubrovačka utoliko je samo još jedna u nizu parazitskih zloupotreba, a daleko od toga da je najveća. No, mnogi se Dubrovčani kao utopljenik slamke drže provincijalne vizije renesansnog aranžmana od grada, s konzerviranim jezičnim i drugim simboličkim vrijednostima, namjesto živog utjecaja zajednice na njezinu vlastitu sudbinu. S krhkim ljepotama i društvenim identitetom Dubrovnika, kao i svih gradova općenito, prvenstveno sami građani trebaju postupati obzirno. Senzibilitetom jednog Vukotića, primjerice, a ne ih pustiti na ultimativnu rasprodaju, pa naknadno kukati što ga prekupci s koca i konopca tretiraju kao puki robni brend.
