Naime, od ukupnog iznosa koji država godišnje troši čak 19,5 posto odlazi na financiranje općih javnih usluga, u što su uračunati troškovi administracije i otplata javnog duga. Izraženo u novcu taj postotak iznosi 30,5 milijardi kuna, dok ukupna potrošnja države iznosi 156,5 milijardi kuna.
Kad te brojke usporedimo s prosjekom Europske unije, dolazimo do podatka da u ostalim državama EU-a prosjek za trošak općih javnih usluga iznosi 13,1 posto, a gori od nas je jedino Cipar s 25 posto udjela troška općih javnih usluga u ukupnoj potrošnji države.
Od nas je bolja čak i Bugarska, gdje se na državnu administraciju troši svega 7,8 posto javne potrošnje.
Ako usporedimo naš postotak s razvijenim europskim državama poznatim po učinkovitoj administraciji, vidimo da smo gori čak i od njih, a složit će se svi - o preciznosti, jednostavnosti i učinkovitosti njihove birokracije možemo samo sanjati. Tako primjerice Danska i Njemačka na administraciju i opće javne usluge troše 13,5 posto ukupnog iznosa javne potrošnje, a jedna Švedska i Finska ispod 15 posto (14,1 i 14,9 posto).
Kada bismo ove troškove uspjeli smanjiti na prosjek EU-a to bi značilo da bismo uštedjeli oko devet milijardi kuna godišnje.
Kako bismo prikazali koliko je to zapravo golemi iznos koji država nepotrebno troši, odlučili smo se malo poigrati s brojkama i izdvojiti nekoliko aktualnih strateških i infrastrukturnih projekata na koje bi hrvatska Vlada mogla potrošiti toliki novac.
1. Dva Pelješka mosta
Za ovaj primjer smo se odlučili iako znamo da se većina izgradnje Pelješkog mosta sufinancira europskim novcem. Naime, Hrvatska je ušla u posljednju fazu odabira najboljeg ponuđača za gradnju Pelješkog mosta, a u završnicu su ušle tri ponude.
Najskuplju ponudu predao je austrijski Strabag u iznosu od 2,6 milijardi kuna, slijedi ga talijansko-turski konzorcij Astaldi-Ictas s 2,5 milijardi kuna, dok je financijski najpovoljniju ponudu predala kineska državna tvrtka China Road and Bridge – dvije milijarde kuna.
Hrvatske ceste su vrijednost radova procijenile mnogo niže, na nešto više od 1,7 milijardi kuna, odnosno 230 milijuna eura, što je za 300 milijuna kuna manje od najjeftinije ponude.
Ukupna vrijednost projekta izgradnje Pelješkog mosta procjenjuje se na 526 milijuna eura s uključenim PDV-om. Vrijednost prihvatljivih troškova je 420 milijuna eura, od čega se sredstvima Europske unije sufinancira 85 posto, dakle sa 357 milijuna eura.
Dakle, izuzmemo li sufinanciranje Europske unije i uzmemo li u obzir samo ukupnu vrijednost projekta izgradnje Pelješkog mosta, koja iznosi nešto manje od četiri milijarde kuna, dolazimo do računice da iznos koji Hrvatska troši na državnu administraciju može samostalno platiti izgradnju dva Pelješka mosta.
2. Tri autoceste Zagreb - Sisak
Autocesta Zagreb - Sisak jedna je od najskupljih autocesta, duga je 20 kilometara, a zapravo uopće ne završava u Sisku, već posljednji kilometri u promet pušteni 2015. godine završavaju u Lekeniku. Autocesta se gradi već 11 godina, a stajala je tri milijarde kuna.
Izgradnja je započela 5. travnja 2006. u Kušancu, u blizini budućeg čvora Velika Gorica jug. Radove su otvorili premijer Ivo Sanader te ministri Božidar Kalmeta i Ivan Šuker. Planirana dužina autoceste iznosi 47,5 km, s tri dionice: Jakuševec - Velika Gorica jug (9,5 km), Velika Gorica jug - Lekenik (20,2 km) i Lekenik - Mošćenica (17,8 km), gdje bi se autocesta prema projektu trebala spojiti na postojeću državnu cestu D37 Sisak - Petrinja.
Dionica autoceste između Velike Gorice i Buševca, duga devet kilometara, puštena je u promet 9. svibnja 2009., dionica autoceste između Buševca i Lekenika duga 11,2 km puštena je u promet 22. travnja 2015., dok je dionica autoceste između Jakuševca i Velike Gorice otvorena 3. studenoga 2015. Gradnja posljednje dionice, od Lekenika do Siska, nije obuhvaćena u važećem planu građenja autocesta 2013.-2016.
Gradi se preko 10 godina, potrošeno je 3 milijarde kuna, ali i dalje ne povezuje Sisak
"Aktualnim Programom građenja i održavanja javnih cesta za razdoblje od 2013. do 2016. godine na autocesti Zagreb – Sisak bio je planiran završetak dionica Jakuševec-Velika Gorica i Buševec-Lekenik , a na dionici Lekenik-Sisak samo izmještanje instalacija. Daljnje aktivnosti na dionici Lekenik-Sisak bit će poznate donošenjem novog četverogodišnjeg Programa građenja 2017.-2020.", kazali su prošle godine iz Hrvatskih autocesta.
Ukupna investicijska vrijednost radova na dionici Jakuševec - Velika Gorica jug iznosi 1,6 milijardi kuna, od čega su 934 milijuna kuna građevinski radovi, a 560 milijuna kuna se odnosi na izvlaštenje nekretnina. Na cjelokupnom pravcu izgradnje autoceste A11 Zagreb - Sisak do sada je ukupno uloženo oko tri milijarde kuna.
S onih devet milijardi kuna više od prosjeka koje Hrvatska godišnje potroši na administraciju, mogu se izgraditi tri autoceste Zagreb-Sisak.
3. Nikad završena Sveučilišna bolnica u Zagrebu
Sjećate se onog spektakularno propalog projekta na ulazu u grad Zagreb na kojeg je spiskano 160 milijuna eura, a Zagrepčani su deset godina izdvajali 1,5 posto iz svojih plaća? Da, riječ je o Sveučilišnoj bolnici na lokaciji zagrebačkog naselja Blato, čija je izgradnja svojedobno napuštena.
Ministar zdravstva Milan Kujundžić u srpnju je gostujući u emisiji Nedjeljom u dva izjavio da bi Hrvatska trebala napraviti Sveučilišnu bolnicu u koju bi se prvo uselila dječja bolnica za tri godine, a za deset godina bi se preselile i neke druge zagrebačke bolnice poput Merkura, Vinogradske, Draškovićeve, Petrove i Klaićeve.
Kako je rekao Kujundžić, izgradnju dječje bolnice, koja bi koštala oko 130 milijuna eura, odnosno nešto manje od milijarde kuna, financirali bi Zagreb i država uz participaciju europskih fondova.
Dakle, s devet milijardi kuna koliko Hrvatska više od europskog prosjeka troši na državnu administraciju moglo bi se izgraditi devet takvih planiranih dječjih bolnica. Gotovo sigurno, iako u našim uvjetima to nikad nije zahvalno projicirati, s tolikim novcem bi se mogla završiti kompletna Sveučilišna bolnica.
Na nikad završeni projekt Sveučilišne bolnice utrošeno je 160 milijuna eura.
4. Izgradnja 75 modernih škola
Zastarjela obrazovna infrastruktura - jedan je od kroničnih problema hrvatskog školstva. Velik broj vrtića i škola je u poluraspadnutom stanju, a sigurno jedan od najgorih primjera jest škola Nikole Andrića u Vukovaru. Ondje se djeca ne smiju igrati u dvorištu, krov prokišnjava, a pročelje škole puno je rupa od gelera. Vlada je u svibnju ove godine najavila njenu obnovu koja bi trebala početi u jesen.
S druge pak strane, svakako treba izdvojiti projekt moderne Osnovne škole Žnjan-Pazdigrad otvorene u rujnu ove godine.
Škola ima 20 moderno opremljenih učionica, sportsku dvoranu i sportsko igralište na krovu dvorane, a vrijednost investicije iznosi 120 milijuna kuna. Prostire se na 7800 metara četvornih, a u školu je moguće primiti 780 učenika. Ove je školske godine ondje upisano njih 325 u 15 razrednih odjeljenja.
Hrvatska bi s devet milijardi kuna potrošenih na državnu administraciju mogla izgraditi točno 75 ovakvih škola.
5. Kupnja novih vojnih zrakoplova
Ministarstvo obrane i službeno je ovog ljeta zatražilo ponude iz pet zemalja za kupnju novih zrakoplova. Krstičević je zahtjeve poslao SAD-u, Grčkoj i Izraelu za nabavku aviona F-16, Južnoj Koreji za nabavku zrakoplova FA-50, te Švedskoj za moguću isporuku Gripena JAS-39. Rok za odgovor na ponudu je 75 dana. Ovog su tjedna u Hrvatsku stigli švedski i izraelski ministri obrane, a Krstičević je potvrdio da su tema razgovora bili i vojni zrakoplovi.
Iako službene ponude još nisu stigle, spekulira se da bi MORH na modernizaciju zrakoplovstva mogao potrošiti između pola milijarde i milijardu eura, ovisno o paketu opreme koja se nabavlja. No, nije isključeno da će se na pregovaračkom stolu naći i druge investicije i ulaganje u domaće gospodarstvo.
Švedski Gripen je jedna od pet opcija
"Novac ovisi i o broju zrakoplova, logistici, obuci, duljini aranžmana, mogućim kreditima. I tu će naravno ministar financija morati imati ulogu", komentirao je vojni analitičar Igor Tabak.
Unatoč činjenici da se još uvijek ne zna koliko će Hrvatska potrošiti na kupnju novih zrakoplova, devet milijardi kuna taj bi trošak gotovo sigurno pokrio.
6. Izgradnja 35 novih nogometnih stadiona
Svaki novi ciklus kvalifikacija hrvatske nogometne reprezentacije ista priča. Ne mislimo dakako na onu sportsku na travnatom terenu, već na tužne prizore derutnog Maksimira koji obilaze svijet. Nemali broj puta o Maksimiru se u stranim medijima pisalo s apsolutnim zgražanjem na kakvom stadionu igra jedna od boljih nogometnih reprezentacija svijeta.
Rekonstrukcija maksimirskog stadiona započela je 1997. godine, a dosad je na nju utrošeno 800 milijuna kuna. Da stvar bude još smješnija, Grad Zagreb je u studenome 2015. raspisao natječaj za obnovu i natkrivanje sjeverne i zapadne tribine u vrijednosti 280 milijuna kuna bez PDV-a. Da ponovimo, 280 milijuna kuna bez PDV-a samo za obnovu i natkrivanje dvije tribine!
Antalya Arena, Antalija (Turska), 32.539 gledatelja, 260 milijuna kuna (2015.)
Da bismo vam bolje dočarali o kakvom je nebuloznom iznosu riječ, spomenut ćemo vam da njemački prvoligaš Augsburg igra na stadionu koji je otvoren 2009. godine i koštao je 45 milijuna eura, oko 340 milijuna kuna. Prima 30.600 gledatelja i u Njemačkoj ga smatraju primjerom efikasne gradnje sportskog objekta.
Nadalje, u studenome 2015. u turskoj Antalyji otvoren je stadion sa 32.000 mjesta za cijenu od 34 milijuna eura, što je oko 260 milijuna kuna ili približno sličan iznos kojeg su planirali utrošiti na samo dvije tribine Maksimira.
Kad bi Hrvatska svih devet milijardi kuna potrošila na nove stadione poput onog u Turskoj, što naravno nikako ne sugeriramo da je potrebno, moglo bi se izgraditi gotovo 35 takvih stadiona.
