Mnogi su se novinari odavno poigrali njegovim prezimenom te doktora Chudyja nazvali dr. Čudom, ali i nisu pretjerali jer što reći o neurokirurgu koji je uspio u tome da potpuno nepokretan dječak prohoda, ili da se mladić iz duboke kome probudi i kasnije postane sportaš?
S time bi sesložila i svaka obitelj ljudi, koji su se probudili iz vegetiranja ili pojedinci koji se ranije nisu mogli sami obrijati, ispuniti križaljku ili se okupati, a sada sve to mogu. Pročelnik Zavoda za neurokirurgiju u Kliničkoj bolnici Dubrava, prof. dr. sc. Darko Chudy, zaslužan je sa svojim timom što se Hrvatska lansirala u svjetski vrh neurokirurgije.
Kako donosi portal
HealthHub, njegova dostignuća graniče s
genijalnošću, a posebno mjesto zaslužuje i to što je on jedan od
idejnih kreatora hrvatskog robota RONNe (Robotska
NeuroNavigacija), koja već pet godina pomaže u neurokiruškim
operacijama zbog kojeg su one jednostavnije, preciznije, brže i
manje invazivne za pacijente.
Krenimo redom.
Više od dva desetljeća dr. Chudy radi operacije duboke mozgovne stimulaciju kod pacijenata oboljelih uglavnom od Parkinsonove bolesti i distonije, bolesti u kojoj pacijent ne može kontrolirati pokrete. Njegov neurokiruški tim i on doslovno uvode elektrodu u mozak i pobuđuju komunikaciju između mozga i mišića, koji počinju slušati ono što im mozak naredi. Elektrode se napajaju pomoću potkožnih baterija te nitko ni na plaži ne primjećuje da netko ima ugrađen uređaj.
Možda medijski najpopraćeniji uspjeh bio je kad je dr. Chudy operirao desetogodišnjeg dječaka s distonijom, koji je u bolnicu došao nepokretan. Nakon operacije, dječak je prohodao i vijest se pronijela svijetom. I dva desetljeća od prvih operacija dr. Chudy iskreno kaže da još točno ne zna što se to događa kada se u mozak stavi elektroda i zašto je pacijentima potom bolje.
"To što mi radimo jedinstveno je i specifično u svijetu. Ako me iskreno pitate koji je pravi mehanizam, način kako djeluje elektroničko polje na mozak, ne znam i to ne zna nitko na svijetu. Medicina često koristi empirijsku praksu, ona nešto proba pa vidi uspjeh i onda to primjenjuje. Tako je neurolog Pierre Pollak predložio neurokirurgu Alim Louis Benabidu početkom 1990.-ih da se pacijentu s Parkinsonovom bolesti ugradi elektroda u subtalamičku jezgru mozga i uspjeli su. Rad je objavljen 1992. i nakon toga u svijetu raste broj operacija s istom metodom duboke mozgovne stimulacije. Tu je i priča neurokirurga Philippe Coubesa iz Montpeillea, koji je na pedijatriji imao dječaka s, takozvanom, distoničkom olujom zbog koje su mu pokretni bili toliko nevoljni i izraziti da je dijete moralo biti na respiratoru. Kao posljednji pokušaj, ugradili su neurostimulator i dijete je bilo dobro", pojašnjava dr. Chudy povijest ovih operacija.
Sam je iskusio da su se pojedini njegovi pacijenti nakon operacija mogli vratiti na posao, njihov se život drastično poboljšao, a s posebnim sentimentom govori o mladima kojima je vratio djetinjstvo i mladost.
"Za mene kao neurokirurga to su lijepe priče jer su to vršnjaci moje djece pa itekako shvaćam što im znači vratiti ono što im je prije bilo uskraćeno", govori dr. Chudy.
Kao dječaj obećao da će biti liječnik
Tko se malo potrudi, pronaći će i detalj da je ovaj neurokirurg još kao dijete pred razredom i sa suzama u očima obećao da će postati liječnik i pomagati ljudima. Bilo je to vrijeme kad su njegova majka i otac bili bolesni.
(Goran stanzl/Pixsell/Ilustracija)
Obećanje je i ispunio, a u nišu posebnih liječnika stavlja ga još nešto – on je jedan od rijetkih, koji se posvetio oporavku ljudi u vegetativnom stanju, onima koji nemaju svijest i koje medicina gura na margine.
Nepokretni i u besvjesnosnom stanju, ti ljudi ovise o brizi obitelji i to 24 sata na dan, 365 dana u godini. Oni ne mogu reći boli li ih što, da li im je vruće, hladno, okolina ne zna jesu li oni uopće svjesni svijeta oko sebe. Za takve ljude medicina je pokazala malo interesa, ali ne i dr. Chudy.
"Mi radimo nešto specifično i jedinstveno u svijetu. Skoro osam godina radimo operacije duboke mozgovne stimulacije s pacijentima u vegetativnom stanju ili, bolje rečeno, s poremećajem svijesti. Pobuđivanjem ljudi vraćamo im svijest i po tome smo prepoznatljivi u svijetu, zovu nas na kongresna predavanja pa ćemo tako prof. Vedran Deletis i ja iduće godine u Seulu u Južnoj Koreji na svjetskom Kongresu funkcijske i stereotaktičke neurokirurgije govoriti o dubokoj mozgovnoj stimulaciji u poremećajima svijesti", otkriva dr. Chudy.
Korištenje duboke mozgovne stimulacije ljudi u vegetativnom stanju još je u eksperimentalnoj fazi. Japanci su davno pokazali da ova metoda ima određenih uspjeha, ali je sve to kod njih zamrlo jer medicina ima i onu grubu stranu – metode su skupe, a uspjesi nisu uvijek obećavajući.
No u KB Dubrava su nastavili tim tragom zahvaljujući nagovorima prof. dr. sc Vedrana Deletisa i nakon pojedinih uspjeha, to su popratili i mediji.
"Ako kažemo da od deset pacijenata u vegetativnom stanju kod jednog možemo izazvati svjesnost, onda je to jako malo. Ali za tog pojedinca to je jako puno. Zahvaljujući mogućnostima, koje su mi dali u KB Dubravi, zamolio sam Upravu da se to tako radi. Imali smo veliki početnički uspjeh, to nas je zanijelo i došli smo do toga da smo sada svjetski priznati centar, da u tome imamo najviše iskustva. Veseli me što sam na kongresu u Marseillesu slušao neurokirurga dr. Rick Schuurmana iz Nizozemske koji je koristio istu metodu kod šest pacijenata i koji kaže da postoji određeni uspjeh. Ipak smo na pravom putu", govori naš sugovornik.
Odreagirao na zapovjed 'otvori oči'
Javnost je Prof. Deletisa i dr. Chudyja posebno upoznala nakon što su u Zavodu za neurokirurgiju KB Dubrave pomoću operacije duboke mozgovne stimulacije 2011. godine uspijeli probuditi mladića koji je bio pet mjeseci u komi. Bio je to Splićanin Josip Kekez koji se s 18 godina srušio u školi, deset minuta bio je bez kisika i pao u komu. Nakon operacije, mladić je odreagirao na zapovijed “otvori oči”, a sve nakon toga postaje povijest pa i to da se mladić kasnije bavio sportom, redovito vježbao u teretani, trčao je, družio se s vršnjacima, odlazio na Bačvice…
(Goran Stanzl/Pisell/: Josip Kekez pao je u komu, dr. Chudy i dr. Vedran Deletis zaslužni su za njegovo buđenje)
No dr. Chudy izveo je još jedno čudo kao dio tima. Tu je RONNA, neuronavigacijski kirurški robot koji je utro put da Hrvatska postane jedna od vodećih zemalja u svijetu u primjeni medicinske robotike. RONNA je medicinski robot koji pomaže pri vrlo zahtijevnim neurokirurškim operacijama u KB Dubravi. Nastala je kad su se spojili svjetovi dr. Chudyja i profesora Bojana Jerbića na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (FSB).
"Mi smo liječnici rekli što bi htjeli imati, a onda je prof. Jerbić sa svojim timom napravio tehničko inženjersko rješenje i nastala je RONNa. U Hrvatskoj imamo zaista kvalitetne inženjere, kvalitetne mlade stručnjake te je FSB izuzetno jak fakultet koji producira vrhunske stručnjake u svim područjima inženjerstva pa tako i u robotici. Sretan sam što je ove godine moj prijatelj profesor Jerbić na FSB-u uspio osnovati CRTA-u, Regionalni centar izvrsnosti za robotske tehnologije. Tamo su doslovno napravili umjetnu operacijsku dvoranu, imitaciju prave operacijske dvorane sa svim aparatima koje ona ima. Jedino im nedostaje pacijent, za mene kao liječnika ono najbitnije", otkriva dr. Chudy.
Za RONNA-u dobili su više nagrada, dijelove su patentirali te postoje i ideje o komercijalizaciji. Ali se ne žuri. No prije RONNa-e trebalo je strojare uvesti u operacijsku salu. Prilično nezgodno ako se zna da prosječan čovjek nije navikao na prizore operacija,
"Netko ne želi gledati ni kad mu se konci vade, a naši inženjeri su se ipak pomalo naviknuli na operacijsku dvoranu i gledali su najkritičnije trenutke operacije kako bi mogli poboljšati robotski sustav", govori dr. Chudy.
(Tomislav Miletić/Pixsell, RONNA je djelo hrvatske pameti)
Osim što ga javnost cijeni zbog iznimnih dostignuća, svatko tko se susreo s dr. Chudyjem, osjetit će koliko je on pristupačan, spontan, vrlo ugodan sugovornik i nadasve slojevit jer će se s lakoćom dohvatit vrlo širokih tema, od politike, problema birokracije, ući će u sferu psihologije, povijesti, književnosti…
U razgovoru će često citirati misli iz pojedinih knjiga,
priznaje, oduševljavaju ga knjige o antropologiji, povijesti
čovječanstva.
"Kao mlad volio sam čitati povijesne knjige, neke od njim mi se
danas čine i dosadnima, ali otkrivaju bizarnosti koje su se
čovječanstvu dogodile. Na primjer, kako to da je jedan čovjek,
koji je lutao po domovima i pučkim kuhinjama Beča i Njemačke,
uspio postati kancelar i potom diktator njemačkog naroda? On je
bio „propalica“, a ipak je uspio postati kancelar. Takvi me
fenomeni zanimaju", otkrit će dr. Chudy.
Posljednja knjiga koja ga je oduševila je ona Rutgera Bregmana koji je napisao “Ljudski rod: Povijest čovječnosti”.
'S mozgom volimo i mrzimo'
"On opisuje različite eksperimente u svijetu u kojima se proučavalo jesmo li mi rođeni dobri, pa nas je civilizacija pokvarila. Ili je obrnuto - mi smo jako zločesti, ali nas civilizacija drži zauzdanima da ne bi podivljali. Tu je niz eksperimenata kao što su Milgramov eksperiment (kojim se htjelo vidjeti koliko su ljudi spremni suprotstaviti se autoritetu ako je nešto izravno u sukobu s njihovom savijesti i time se pokušalo vidjeti otkud toliko zločina u nacionalsocijalizmu op.a) ili Stanfordov eksperiment sa zatvorenicima (koji je trebao pokazati što se događa kada netko u zatvoru preuzme ulogu zatvorenika ili stražara op.a.) te niz drugih eksperimenata.
Ta knjiga daje mi veliku nadu, jer autor jako dobro opisuje da su svi eksperimenti, koji pokazuju da smo mi u svom postanku zločesti, zapravo na labavim nogama. Oni eksperimenti, koji pokazuju da je čovjek ipak rođen kao dobar, nisu javnosti gotovo uopće prikazani. Jedino što se ta knjiga slaže sa svim ostalim knjigamam koje opisuju dobro i loše u ljudskom mozgu, je to da je svim političarima na svijetu zajednička karakteristika – besramnost– iskren je dr. Chudy.
No njegova najveća fascinacija je i dalje mozak o kojem govori s posebnim sentimentom.
"Mozak je ono što nas čini onakvima kakvim jesmo, s tim organom mi volimo i mrzimo, njime razmišljamo tu je smještena naša svijest. Pa i legislativa kaže da je čovjek mrtav onda kad je mozak mrtav, a srce može i dalje kucati", kaže naš sugovornik.
Kaže da se uvijek divi sa susretom s ljudskim mozgom kao da je riječ o susretu sa Svemirom.
"Primjerice, uvedeš u mozak elektrodu i stimuliraš je, a čovjeku
odjednom prestane tremor. To je nešto nevjerojatno! Sam se
ponekad pitaš kako uspijevaš. I danas volim operirati, iako
nastojim operacije što više prepuštati mladima. Neurokirurgija je
posebna struka ili čak ljubav. Specijalizantima govorim: “Kad
operiraš, prvo se malo upoznaj s tumorom, trebaš ga dobro
upoznati, vidjeti je li mekan, tvrd, krvav, gdje su mu granice,
gdje su mu ovojnice, žile koja ga hrane. Upoznaj se i gledaj ga,
promatraj, a onda stvori najbolju strategiju kako ćeš ga
ukloniti. Tada odjednom posao ide lijepo pa i kad neki put stane
i nešto se dogodi, naučiš kako to elegantno riješiti bez
komplikacija", govori s puno žara dr. Chudy.
(HealthHub)
Kao otac četvero djece, progovorio je i u stanju u državi i iskazao želju da bi volio vidjeti da Hrvatska postaje slična Poljskoj u kojoj se visokoplaćeni stručnjaci vraćaju u domovinu i ne iseljavaju više. Dotaknuo se problema da su i kvalitetni liječnici potplaćeni te im je oduzeta pozitivna kontrola vlastitog napredovanja i da zato mladi odlaze, te se založio za jačanje javnog, a ne privatnog zdravstva.
Za jačanje javnog zdravstva
"Nekontrolirano širenje privatnog zdravstva bi moglo uništiti javno zdravstvo, to mi ne može nitko osporiti. Slažem se da je u Hrvatskoj osnovno pitanje, kako privatna praksa može poslovati pozitivno s istim računima za operativne zahvate, a državna praksa kontinuirano posluje negativno? Tu nešto ne štima u upravljanju državnim institucijama i u velikim bolnicama. Ne štima i u naplatama visokozahtjevnih operativnih zahvata. Privatna praksa u Hrvatskoj nikad neće moći preuzeti najzahtjevnije operacije kada pacijent moraju, primjerice, ići u jedinicu intenzivnog liječenja, nikad neće moći pružiti izuzetno skupu upotrebu pametnih lijekova temeljem genetskog dešifriranja. Privatna praksa nikad ni nije htjela pružiti operacije i rehabilitacije najzahtjevnijih ozljeđenika iz prometnih i drugih nesreća. To ne može privatna praksa", govori dr. Chudy o razlozima zašto se nikad ne smije dopustiti da javno zdravstvo oslabi.
Dodaje, ona niti u vremenima rata ili pandemije nije bila osnova zdravstvene strategije nego je to uvijek bilo državno zdravstvo.
Ukazuje i na to da u SAD-u izvode tri puta više operacija diskusa hernije u odnosu na Kanadu koja ima identičnu patologiju i to samo zato što su SAD ima privatno zdravstvo u kojem je kirurg plaćen po operacijama.
"Apsurd je da se u SAD-u neurokirurzi žele baviti jednostavnim operacija diskus hernija, a ne zahtjevnim operacijama tumora, jer one nisu toliko profitabilne. Država koja privatizira zdravstvo, školstvo i redarstvo prestaje postojati da citiram Noama Chomskyja", kaže naš sugovornik.Na kraju, dotaknuo se i pandemije Covid-a i osvrnuo se na cijepljenje.
"Ako se cijepim, ne mislim na druge, nego na sebe. Dokazano je da i cijepljeni prenose virus, zato se cijepimo radi sebe, ne drugih. Da je mene netko pitao “pa dobro, doktore, kakva su vaša iskustva s COVID bolnicom”, evo što bih rekao: 'Ja sam morao ulaziti u operacijsku dvoranu prolazeći kroz koridor koji zovemo ‘Buđenje’. Tamo su ležali pacijenti na respiratoru bolesni od COVID-a. Kao neurokirurg naučen sam gledati teške ozljede, rasječene glave koje moram operirati, šivati i to su vrlo ružne scene. Ali scene umiranja od COVID-a bile su takve da sam moramo okrenuti glavu na drugu stranu. Ljudi koji se cijepe, ne preveniraju svoju bolest, nego smrt na respiratoru i to da se ne uguše. A gušenje se ne dešava u 24 sata, nego traje tjednima, neki put mjesecima”", iznio je svoje iskustvo rada u COVID bolnici.
Cjepivo tacna
(AP Images)
Prisjetio se i priče čovjeka koji je ležao u bolnici zbog korone. Svaki put kad bi čuo zatvarač, prepao bi se
"Imao je stres fenomen jer su ljude, koji bi umrli kraj njega, zatvarali u vreću s „ciferšlusom“. Ne treba se cijepiti zato da bismo prevenirali bolest, nego zato da ne bismo umrli u teškim mukama. Nažalost, svi ćemo jednog dana umrijeti, ali ako ipak mogu izabrati, onda bih svakako izabrao da zaspem i da se ne probudim, a ne da umirem u mukama", rezimira dr. Chudy.
