BOA: Dok glazba traje (Menart)

Najvažniji predstavnici zagrebačke art-pop škole osamdesetih od okupljanja su objavili podjednaki broj razočaravajućih ("Dnevnik putovanja, skice ostanka", "Indigo") i više nego solidnih albuma ("VII"), a mjesto u ovoj drugoj skupini osigurala je i nova zbirka pjesama pod nazivom "Dok glazba traje".

Za razliku od spomenute "sedmice", na ovom je materijalu pop u velikoj mjeri izgurao art, pošto su utjecaji Bowieja, Roxy Musica, Davida Sylvaina i drugih visoko stiliziranih glazbenih reformatora sedamdesetih i osamdesetih najčešće svedeni na neki uvodni riff ili instrumentalni "break" u pjesmama, dok jedinu pravu iznimku predstavlja zaista dobra "Nepovratno".

Drugim riječima, u pitanju je album kojim dominiraju fino aranžirane i dvoglasno otpjevane skladbe laganijeg i srednjeg tempa, smještene negdje između simfo-rocka, funka i synth-popa, odnosno na pozicijama koje Boa zauzima od samog početka.

Većina ih uspijeva preskočiti kvalitativnu razinu postavljenu ranijim radovima iako je teško očekivati da će duet s Remi "Daleko u proljeće", "Nešto se promijenilo" i naslovna stvar, ponajviše zbog pomalo nedorečenih refrena, dosegnuti status "Zemlje" ili "Za vezu je potrebno dvoje“. Nisam uspio dokučiti ni motiv "rimejkanja" starog hita "Svi tvoji poljupci" premda se gostujućem nastupu Ivane Kindl u osnovi nema što prigovoriti.

Kad sve zbrojimo i oduzmemo, riječ je o još jednoj potvrdi dostojanstvenog starenja zaslužnog i značajnog benda, pogotovo pridodamo li tome i stvarno virtuozno odsvirane koncerte, u što ćete se moći uvjeriti već 4. veljače u Vintage Industrial Baru.

Ocjena: 7/10