Deset godina na poziciji gotovo nedodirljivog vladara, stotine intervjua, tisuće provokativnih i protokolarnih pitanja, loša konstelacija zvijezda, samo su neki od mogućih razloga zbog kojih bilo koji predsjednik, pa bio on i Stjepan Mesić, može izgubiti živce.
Normalna je ljudska reakcija i privremeno "puknuti", ma za oprostiti je čak i vulgarni ispad garniran uličnim rječnikom u kojem predsjednik poručuje novinarki i posredno javnosti kako mu je "dosta tih sranja". Ono za što, međutim, nema nikakvog opravdanja je činjenica da, nakon što su se strasti smirile, a tlak vratio u normalu, predsjednik Mesić nije osjetio nikakvu potrebu objasniti svoju reakciju.
Bio je to manje ili više uobičajen razgovor s dužnosnikom čije se ime provuklo kroz neke od afera povezanih s dečkima kojima je upravo produljen boravak u Remetincu zbog milijunskih šteta učinjenih Podravci. Predsjednik se našao u situaciji da je želeći svojom preporukom pomoći u pribavljanju kredita za poslovni projekt jednog od njih (Srđana Mladinića iz SMS-a) zvao drugog (bivšeg predsjednika Uprave Podravke Zdravka Šestaka). Zbog toga, a ne zbog tendencioznih i zlobnih novinara, predsjednik već mjesecima mora objašnjavati svoju ulogu u aferi Podravka. To ga iznimno iritira jer, u skladu sa svojim uvjerenjem da u "deset godina nije napravio niti jednu jedinu pogrešku", ne vidi ništa sporno u tome da koristi svoju poziciju i ugled državnog poglavara da bi jednom poduzetniku, makar i preporukom, pokušao pomoći. Pri tome nikako ne želi priznati da je u normalnim demokratskim društvima potpuno neprimjereno da predsjednik iz svoje pozicije zastupanja općih, a ne pojedinačnih interesa postupa tako. On, naime, ne bi smio ni pomisliti na to da telefonskim pozivima u političkim interesima premreženu Podravku pokušava ishoditi pomoć za jednog privatnika koji se našao u problemima.
Tko bliže oltaru...
Favoriziranje jednog ili nekoliko poduzetnika jednostavno je nešto što se niti jednom predsjedničkom ovlasti ne da opravdati, bez obzira koliko je te iste ovlasti Mesić svih ovih godina nastojao maksimalno rastezljivo tumačiti. I kako onda čovjek ne bi bio nervozan kad uporni i dosadni novinari ne žele prihvatiti njegovo objašnjenje da je samo htio podržati projekt u koji je vjerovao. Isto tako, nikako mu ne uspijeva zaobići iduće logično pitanje, što je s poduzetnicima koji su također imali dobre projekte, ali ne i dobre veze ne Pantovčaku. Prihvatljiv odgovor na to suštinsko pitanje još nismo čuli.
Nije ga čula ni novinarka RTL-a, pa je inzistirala i pokušavala stvari izvesti na čistac ili makar od predsjednika na odlasku izvući neko polupriznanje da takvo uplitanje s Pantovčaka u tržišne odnose nije baš primjereno. Možda je i novinarki bilo dosta, kako bi Mesić rekao, "sranja" o genijalnim projektima i neodoljivoj potrebi da ih se podrži s najvišeg mjesta u državi, ali sve je stoički odslušala. Nije ustala usred intervjua ni tada, ni kada je Mesić po tko zna koji put pokušavao obraniti neobranjivi potez slanja svog savjetnika Saše Perkovića na razgovore u Austriju s odbjeglim generalom Vladimirom Zagorcem i pri tom tvrdio kako to nikako nije bila greška.
Nepregledni red dužnosnika ispred Bajićevih vrata
Ostala je, a onda Mesića potpuno izbacila iz takta ne tako provokativnim pitanjem drži li ga glavni državni odvjetnik Mladen Bajić nečim u šaci. To bi pitanje možda bilo neprimjereno da Bajićev DORH samo u proteklih par mjeseci nije istraživao gotovo sve u Hrvatskoj, od bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, do načina na koji je aktualna premijerka Jadranka Kosor stekla stan. Bivši ministar obrane Berislav Rončević upravo na sudu pokušava dokazati kako njegov odabir kamiona nije državu stajao nepotrebnih deset milijuna kuna, a pitanje je kroz koje sve kanale DORH i USKOK istražuju ulogu bivšeg premijera Ive Sanadera u nekoliko velikih korupcijskih afera. Zašto bi u takvoj za bivše i aktualne dužnosnike pomalo shizofrenoj situaciji bilo zabranjeno pitati bilo koga drži li ga Mladen Bajić u šaci?! Nije i ne bi smjelo biti. Mesić je na to pitanje jednostavno mogao odgovoriti da ga Bajić nema čime držati u šaci i intervju je mogao biti nastavljen, a građani ne bi bili uskraćeni za odgovor na zapravo važno pitanje.
Umjesto toga bijesni predsjednik ustvrdio je kako on više ne želi "trpjeti sranja". Ma ne želimo ni mi, predsjedniče, ali nam ih se servira svaki dan.
