Da odmah raščistimo neke stvari. Članak 38. Ustava Republike Hrvatske kaže sljedeće: "Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura".
Da, dragi moji ljudi, Hrvati i katolici, ta sloboda se odnosi i na novine koje izdaje srpska zajednica u Hrvatskoj. I da, odnosi se na njih i onda kada se zajebavaju sa Domovinskim ratom. Ako ćemo biti patetični, možemo reći da su svi oni branitelji koji će se na ovu naslovnicu propeti na zadnje noge, upravo za tu slobodu i borili, htjeli se oni s tim pomiriti ili ne.
Jasno je da Čičak, Lucić, Vukelić i brojni "domoljubi" koji su svoj stav uobličili u rečenicu - "Pobit ćemo vas, stoko srpska!" - to ne mogu ili ne žele shvatiti. Ali da to ne mogu ili ne žele shvatiti Josipović i Milanović, to je već ozbiljniji problem i još jedna demonstracija papkaluka pred njegovim veličanstvom Hrvatskim Javnim Mnijenjem. O kakvom se mnijenju radi? O mnijenju koje brojni medijski djelatnici posprdno i cinično smještaju "dolje, desno". Naime, dobitna kombinacija kod prodaje medijskih sadržaja Hrvatima sastoji se od reda domoljublja i reda žutila. To je ono što hrvatski puk pali pa im mediji to uredno serviraju jer je cilj najvećeg broja medija u Hrvata već godinama čisti profit, a tek onda, možda, objektivno informiranje i korigiranje društvenih zajeba. Dapače, upravo stvari koje bi se trebale korigirati, nacionalizam recimo, pretvorene su u magnet za konzumenta. Rezultat toga je javnost kojoj se i piva prodaje na foru – nisi Hrvat ako ne piješ to i to pivo.
Takva, pak, javnost proizvodi kod naših javnih pregalaca jedan oblik papkaluka koji se manifestira diskretnim skretanjima "dolje, desno" kad god im taj čuveni rejting nađe u pitanju.
Do kud taj papkaluk može otići, najvidljivije je na primjeru Slavena Bilića. Dok je na krilima Eduarda reprezentacija jurišala prema Europskom prvenstvu, čovjek se pozivao na Che Guevaru i deklarirao kao ljevičar. Da mu je iti jedan novinar tada postavio pitanje o igranju stranaca, konkretno Eduarda, u hrvatskoj reprezentaciji, vjerojatno bi ga poslao u rodno mjesto. Što se dogodilo nakon što se nije uspio plasirati na Svjetsko? Rejting mu je pao, javno mnijenje ga više ne gotivi kao prije pa je Bilić krenuo "dolje, desno" ne bi li se dodvorio toj čuvenoj javnosti. Sušec mlađi ga pita što misli o igranju stranaca za reprezentaciju, a Bilić mu uvijeno odgovara da o tome treba povesti široku raspravu u koju bi se uključili stožer repke, nogometni savez, javnost... O Eduardu ni riječi.
Ovaj oblik papkaluka demonstrirali su, na primjeru Novosti, naš predsjednik i vođa oporbe. Predsjednik kojem je ključni zadatak da pazi na poštivanja Ustava, izjavljuje da je naslovnica neukusna i da bi izdavač trebao razmisliti o uređivačkoj politici, a vođa oporbe to prepjevava u malo blažem obliku pa mu je naslovnica samo neukusna i nespretna. Ukratko, namjerno skreću "dolje, desno" jer između nekoliko postotaka u istraživanju javnog mnijenja i stajanja na stranu slobode govora, biraju ovo prvo.
Preko Bilićevog papkaluka još možemo i prijeći, ali preko Josipovićeg i Milanovićevog malo teže. Zašto? Zato što se obojica trse biti lideri ovog naroda. A upravo ovo je točka na kojoj se vidi razlika između političara i lidera. Lider se, s vremena na vrijeme, mora suočiti s vlastitim javnim mnijenjem, narodom, nazovite to kako hoćete, i reći mu da je u krivu. Makar mu rejting zbog toga otišao u minus. A na tom ispitu, oba su pala. I Milanović. I Josipović.
I nek se sjete ovoga kad sljedeći put budu kritizirali Šukera i Kosoricu zbog novog proračuna i odbijanja suočavanja s bolnim rezovima. Ako se oni dvojica toliko boje vlastitog naroda da se nemaju muda suočiti s njim i javno reći: "Ljudi, Hrvatska je demokratska zemlja u kojoj se poštuje sloboda govora!", kako mogu očekivati od Kosorice da se suoči s njim i kaže: "Ljudi, kriza je, ne možemo više ovako".
