Prije nekoliko tjedana bivši premijer i bivši šef HDZ-a Ivo Sanader na Županijskom je sudu u Zagrebu osuđen na dvije i pol godine zatvora za ratno profiterstvo u "aferi Hypo".
"Da nije bilo neposredne ratne opasnosti, ne bi bio ni u prilici uzeti proviziju. Iskoristio je rat za osobno bogaćenje, otprilike dvije tisuće prosječnih radničkih plaća’, kazala je sutkinja obrazlažući nepravomoćnu presudu koja bi bila i stroža da nije uzela u obzir Sanaderovo sudjelovanje u Domovinskom ratu kao olakotnu okolnost. S obzirom na mnoštvo drugih, posve očiglednih i znatno težih slučajeva ratnog profiterstva u Hrvatskoj, presuda Sanaderu za ratno profiterstvo može se doimati isforsiranom, kao što se isforsiranom doima i olakotna okolnost zbog koje mu je izrečena blaža kazna.
Sanader se, naravno, nije borio na prvim crtama bojišnica. Njegov ratni put je nepoznat jer ga očigledno i nema, a čin pukovnika dobio je 1996. godine od Franje Tuđmana kada ih je ovaj velikodušno dijelio. Zapravo, jedini trag Sanaderovog sudjelovanja u Domovinskom ratu jest grupna fotografija s postrojavanja pripadnika postrojbe Zbora hrvatskih umjetnika iz Splita, snimljena 3. prosinca 1991. godine na teniskom terenu u Stobreču.
'Nitko se ne može natjecati sa mnom u ljubavi prema Hrvatskoj'
Istog dana kada mu je izrečena presuda za "slučaj Hypo" Sanader je oslobođen optužnice u "aferi HEP-Dioki". Ranije je nepravomoćno osuđen u "aferi Planinska", a ponovno mu se sudi u slučajevima "Fimi media" i "Ina-MOL". Poveća je to kolekcija optužnica i presuda čovjeku koji je u proteklom desetljeću bio oličenje političke moći i nedodirljivosti, a u ovom postao oličenjem korupcije i profiterstva na najvišoj razini. Dok je bio na vrhuncu moći, Sanader se volio hvastati svojim domoljubljem. Iako je takvo hvalisanje upisano u kôd gotovo svakog ovdašnjeg političara imalo desnijeg od stroge linije političkog centra, uglađeni Sanader nije se doimao da je od sorte političara koji su bukački i nekontrolirano potpaljivali nacionalističke strasti busajući se u domoljubna prsa. Busao se i on, ali na finiji način.
"Nema toga koji se može natjecati s vama i sa mnom osobno u ljubavi prema Hrvatskoj! Neću dopustiti da itko bude veći od mene u ljubavi prema Hrvatskoj!", izjavio je na sjednici Vlade 2004. godine, u vrijeme kada se činilo da će HDZ s njim na čelu vladati barem još dva desetljeća. Desetak godina kasnije pred sudovima je, u društvu odvjetnika, uporno ponavljao da nije ratni profiter.
"Ja sam se u to vrijeme borio za Hrvatsku te imam čin pukovnika", govorio je tjerajući sa sebe optužbe, a istodobno navlačeći bijes onih koji su se u rovovima borili za domovinu ne dobivši za to ikakve činove ili samo one niže od pukovničkog. Sanader je tako u dvije dekade dvaput bio u prilici, ali s posve različitih pozicija, prikazivati se velikim Hrvatom i domoljubom - kao moćnik i kao optuženik ili osuđenik.
Od nacionalističke galame na Rivi do inkluzivnog patriotizma
Obično se kao primjer Sanaderove, budimo iskreni - rijetke, nacionalističke galame spominje njegov zapaljivi govor na splitskoj Rivi 10. siječnja 2001. godine. Tada je, kao novoizabrani lider HDZ-a, godinu dana potučenog na parlamentarnim izborima, govorio na skupu podrške generalu Mirku Norcu, optuženom za ratni zločin u Gospiću 1991. godine.
"Nema toga naroda, dame i gospodo, koji će se odreći svojih heroja. Nema toga naroda koji će se odreći svojih junaka. A naravno da se ni hrvatski narod neće odreći najsjajnijih hrvatskih sinova", grmio je Sanader gradeći sebe u srčanog domoljuba koji govori u ime cijelog naroda. No, javnost slabije pamti drugi, manje intenzivan Sanaderov "napad" domoljublja koji se dogodio 2008. godine kada više nije imao potrebu silno se sviđati najtvrđim nacionalistima. Te godine u Tel Avivu je, na međunarodnoj konferenciji "Novi svijet, novi mir" Sanader iznio koncept nazvan "novim hrvatskim patriotizmom".
"Patriotizam u Hrvatskoj uključuje sve hrvatske građane bez obzira na njihovo političko, religiozno ili etničko podrijetlo koje se mjeri poštovanjem Ustava i vladine prava. Hrvatska je razvila novi obrazac patriotizma. Radi se o patriotizmu utemeljenom na ljudskom dostojanstvu, zastupanju prava manjina i isključivanja svih vrsta diskriminacije i rasizma", kazao je tada u Tel Avivu. Događaji koji su uslijedili već idućeg ljeta - njegova naprasna ostavka, bijeg u Austriju, optužnice za korupciju, uhićenje, boravak u pritvoru, suđenja i ponovna suđenja - bacili su na Sanadera snažno svjetlo pod kojim je razotkriven kao korumpirani političar koji se godinama krio iza hvalisavog domoljublja. A onaj njegov inkluzivni obrazac "novog hrvatskog patriotizma" urušio se naglo kao što je i on sam naglo otišao s političke pozornice.
'Patriotizam poima povijest kao samoposluživanje'
Uz ljudske žrtve i razaranja u Domovinskom ratu, jedna od najtežih posljedica tranzicijskih procesa u devedesetima bila je mutna, često prljava pretvorba i privatizacija impregnirana nacionalizmom. Pa su domoljubljem opravdavani razni zločini i nedjela, a domoljub je, na nesreću onih časnih i istinskih, postao svojevrsnom profesijom. Pođemo li, pak, od suhe definicije, pojam domoljublje ili patriotizam znači ljubav prema domovini pri čemu se obično naglašava razlika između pojmova patriotizma i nacionalizma jer prvi, za razliku od drugog, podrazumijeva ljubav prema domovini i svome narodu bez vrijeđanja, omalovažavanja i mržnje spram drugih naroda.
"Ma koliko bio politički važan, patriotizam je u osnovi prijepolitički fenomen. Iz najstarije tradicije, od starogrčkog termina patriótes, označava one koji (još) nisu građani, nego barbari, naime: urođenici u pleme i klan, jer su rođenjem i osjećajem, a ne razumom povezani u zajednicu. Utoliko i moderni nacionalizam baštini ovu urođeničku zaljubljenost u naše (ili "naše"), uvjerenje da smo, već podrijetlom, ne samo posebni, nego - bolji od drugih", pojašnjava nam filozof Žarko Puhovski.
Patriotizam, kaže Puhovski, u pravilu rabi poimanje povijesti kao samoposluživanja. "Iz 'naše' prošlosti uzima se samo najbolje, a ostalo ostavlja drugima. Njemačka nacija tako, samorazumijevanjem, baštini Keplera, Goethea, ili Beethovena, ali ne - Hitlera, hrvatska pak Gundulića, Mohorovičića ili Bukovca, ali ne - Pavelića. U ozbiljnijem govoru pomogla bi distinkcija domoljublja i rodoljublja kojom naš jezik raspolaže, iako ju se rijetko koristi. Jednostavno - domoljublje prihvaća susjeda/u ma kojega podrijetla prije nego pripadnika/cu iste nacije npr. u Australiji, dok je kod rodoljublja obratno", ističe Puhovski.
Žarko Puhovski
'Nitko, zapravo, nije dobar, ako ne misli kao vi'
Da nema lakše ideologije niti jednostavnijeg tupeža od nacionalizma, kaže nam povjesničar Tvrtko Jakovina s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. On je nedavno u Jutarnjem listu objavio "Antidomoljubni manifest", a za Net.hr sada govori o jednostavnim mehanizmima funkcioniranja nacionalizma te pogubnim shvaćanjima istog.
"Tu vam zaista ne treba nikakva suptilnost, ne treba vam niti minimum imaginacije. Čak i da prestanete biti poganin i postanete kršćanin, morate imati minimalni dar i učiniti minimalni napor da povjerujete u pretvaranje vode u vino, hodanje po vodi, morate se barem praviti da razumijete što čini Duh Sveti i slično. S nacionalizmom je jednostavno: svi koji nisu kao vi ili vaš nogometni trener ili vaš pjevač ili vaša predsjednica, nisu dobri.
Nitko, zapravo, nije dobar, ako ne misli kao vi. Nitko nije dobar, ako nije Hrvat, konzervativan, srbomrzac, mrzac svih drukčijih, formalni katolik. Ako netko 'stran' i poželi biti Hrvat, a zove se Igor, Slobodan, Gojko ili preziva Hasanbegović, dobro je došao, ali samo do određene točke, jer nikada neće ispuniti ono što je zapravo potrebno. To je katastrofa domoljublja shvaćenog na način hrvatske desnice, a desnica je uglavnom vladala Hrvatskom", kaže prof. Jakovina.
'HTV i Crkva podržavaju nakaradno domoljublje'
On također konstatira da je domoljublje - odličan štit. "Ubijete li, a domoljub ste, možda ne morate ni dana u zatvor. Ukradete li, a domoljub ste, nećete u zatvor. Podignete li kredit, koji ne vraćate, a domoljub ste, ništa zato, bit će oprošteno. Imate li nezaposlenog potomka, ima prednost na burzi i kod zaposlenja, jer je domoljub. Jednostavno je previše toga što osigurava lagani život onima koji se ugodno osjećaju u nakaradnom domoljublju kakvo vlada u ovoj državi.
Takvo domoljublje podržavaju HTV i državni mediji, takvo domoljublje promovira Crkva, takvo domoljublje bi vas u svakoj na etici utemeljenoj državi dovelo u sukob sa zakonom, ali kod nas toga straha nema. Zato je to dobro utočište za različite problematične likove. Loša je vijest da to može trajati jedno vrijeme. Još je lošija vijest da kad se model potroši, nestane novca i budala, slijedi drukčiji model i klatno će natrag", kaže Jakovina.
(foto: Igor Kralj/PIXSELL)
'Kad domovina nije ugrožena, domoljublje gubi politički smisao'
Na naše pitanje jesu li društvene elite zlorabile domoljublje kao pozitivnu emociju potvrđujući misao britanskog leksikografa iz 18. stoljeća Samuela Johnsona o domoljublju kao "posljednjem utočištu hulja", prof. Puhovski kaže kako "svaka politička praksa zlorabi mnoge pojmove kojim operira, ali da je patriotizam baš dizajniran za svakojaku zloporabu, a zapravo logičnu uporabu".
"Mobiliziranje emocija - od čega patriotizam živi - nerijetko olakšava politički posao, skraćuje, naime, javnu argumentaciju (ili je posve preskače). Dobro to ilustrira devetnaestostoljetna amerikanska uzrečica: "My country, right or wrong" ("Moja domovina, bila u pravu ili u krivu"). Domovina je, dakle, iznad istine i laži, služi, naime, kao formalno moralno, a zapravo emocionalno, te stoga iracionalno opravdanje za svaki mogući neistinit iskaz. Patriotizam, posebice u hrvatskoj prevladavajućoj verziji rodoljublja, funkcionira kao odlikovano, dapače: neupitno javno opravdanje svakoga djelovanja. A nije teško zaključiti komu opravdanje prije svega treba", smatra Puhovski.
Puhovski također kaže kako domoljublje, kada se sustavno nameće i ima totalitarne implikacije, omasovljuje ljude.
"Drukčije rečeno: ukida ih kao individue i utapa u masu te ih interpretira samo kao "prave primjerke naše zajednice". Patriotizam ima slobodarske sastavine jedino onda kada je nekome kolektivu nasilno zapriječeno jasno osviješteno i demokratski izraženo uživanje (kolektivnoga) prava na zajedništvo. Riječju, paradoks je domoljublja u tomu što gubi (politički) smisao onda kada domovina nije ugrožena. No, to ga neće upokojiti; budući da se radi o bitno iracionalističkom djelovanju činjenice nikada ne smiju stajati na putu emocionalnim izbojima. Zato, primjerice, Hrvatska ima danas mnogo više branitelja nego onda kada je bila zaista napadana", zaključio je Puhovski.
Jedan od njih, onaj s početka priče, istodobno je i osuđen i blaže kažnjen jer je u isto vrijeme bio i domoljub-branitelj, makar na jednom postrojavanju, i ratni profiter. Paradoksima ovdašnjeg domoljublja nikad kraja.
GEOPOLITIČKE IGRE: ‘Ako Balkan uključite u EU, onda u paketu dobijete korupciju i nacionalizam’
