"Ima li još puno?" on je malčice nervozan.
"Smiri se. Imaš još uru do sastanka."
"Je, ma se triban sredit prije. Neću ko klošar unutra."
Maki ide na sastanak u Ministarstvo kulture. Kad ne pleše oko stolova njemačkih i čeških turista, Maki pleše u KUD-u, bavi se folklorom, pa je u svojstvu predstavnika Društva došao žicati lovu od Ministarstva za nekakvo gostovanje u Mađarskoj.
Gospodin čovjek
Parkiramo kod Novinarskog doma. Maki otvara gepek, a tamo fino složena košulja, ispeglane duge hlače, crne cipele, sve po PS-u.
"Pa neš se ovde prisvlačit, jebate!" govorim mu.
"Jok, ti ćeš!"
Nakon par minuta, Maki se presvukao nasred ulice i sad izgleda kao gospodin čovjek.
"Još da se obrijen i mogu na sastanak."
Upadamo u Novinarski dom, ja pijem kavu, on se u WC-u brije i evo ga nakon desetak minuta, skockan i mirišljav kao da ide na prvu pričest.
Vraćamo se do auta, on vadi iz gepeka bocu Chivas Regala, nekakavu fasciklu u kojoj je jedan jedini papir i pravac Ministarstvo. Pred ulazom se još malo ogleda u staklu jednog parkiranog automobila, popravi malo kragnu, stavi fasciklu pod ruku pa upita.
"Jesan dobar?"
"Brale, ne ideš u crkvu nego u Ministarstvo."
"Još gore!"
Cirkus
Nakon pola sata, ponovno smo kod auta. Opet se presvlači. Skida košulju, duge hlače i cipele i opet navlači civilnu odjeću.
"I? Kako je prošlo?" pitam.
"Ka bog! Uša, izvinija se čoviku šta smetan, da mu viski, objasnija u čemu je problem, on reka da će sve sredit.
"Moga si to i bez ovoga cirkusa" kažem.
"Kojega cirkusa?"
"Pa to s viskijem i presvlačenjem. Mađari su vas pozvali, to je međunarodna suradnja, to ti moraju dat po zakonu, tili ne tili."
"Pusti ti to", odmahuje rukom. "Red se mora znat."
Danas, četiri-pet godina kasnije, kad para nema ni za otočanima dostaviti vodu, opet cirkus s odjećom i državnim institucijama. Sad sjedim na kavi s drugim frendom, a on psuje i državu, i institucije, i modnog mačka na ulazu u Trgovački sud.
Bermudama nema pristupa
Čovjek je do prije par mjeseci radio u privatnoj firmi koja se bavila softverom / modernim tehnologijama pa kad je skužio da će, kao voditelj odjela, morati kolegama početi dijeliti otkaze, dao ga je sam i odlučio se samozaposliti. Kolokvijalno, otvoriti svoju firmu koja bi se opet bavila softverom / modernim tehnologijama.
Da bi otvorio firmu, treba skupiti nekih četrdesetak dokumenata, od kojih neke i u Trgovačkom sudu. Tamo ga je dočekao portir i zabranio mu ulazak u zgradu jer, za razliku od Makija Legende, nije došao kao gospodin čovjek nego se usudio u tu velevažnu i prečasnu zgradu ući u bermudama. Tako se njegova odiseja s otvaranjem firme odužila za još jedan dan. (Baš me zanima je li Mark Zuckerberg imao ovakve probleme.)
Manji od makova zrna
Usudio bih se napisati da se u ove dvije anegdote sakrio ključni problem koji prosječni hrvatski građanin ima s državnim službenicima, činovnicima, institucijama. Nije to ni njihov velik broj (prema statistikama, imamo jednu od najmanjih država u Europi), nisu to ni njihove prevelike plaće i beneficije, to je onaj osjećaj da si manji od makova zrna u sudaru s državnom institucijom i njenim predstavnikom čak i kad je portir.
Je li to relikt iz austrougarskih vremena kad je pop, liječnik i činovnik bio ugledni gospodin, bog i batina, da li iz komunizma kad je činovnik bio država, da li iz ovih HDZ-ovih vremena kad je najčešće bio član HDZ-a i kao takav nedodirljiv, ne znam, ali taj osjećaj nadmoći nad građaninom koji od njega traži "samo jedan jebeni papir" kod velikog broja naših činovnika osjeti se i dan danas, pa se ne treba čuditi nabrijanoj javnost koja jedva čeka da ih se kazni ukidanjem beneficija i rezanjem plaća.
Manira kmeta
Posljedica tog mentaliteta su ova dva slučaja s početka. U sudaru s državnom institucijom i njenim predstavnikom, puno bolje će se provesti Maki koji, u maniri kmeta, nosi viski, presvlači se u misnu robu, ulazi na taj sastanak kao da ide u crkvu i ispričava se uvaženom gospodinu na smetnji, nego softveraš koji sve skupa doživljava kao servis koji mu treba isprintati jedan papir pa siđe s bicikla i uđe u zgradu u bermudama. One su signal nepoštivanja, baš kao u crkvi, pa će biti zaustavljen već na vratima.
Stvar mentaliteta
Ovo nije problem koji će se rješiti ukidanjem beneficija, rezanjem plaća, otkazima i sličnim manevrima. Ovo je stvar mentaliteta, kako samih činovnika, tako i građana koji s njima dolaze u kontakt i nose im viski ili kavu kao nekad jaja i pršute.
Dok i jedni i drugi ne osvijeste da državne institucije nisu crkve, da državni činovnici nisu bogovi i batine, država, vlast kojoj treba ljubit ruku na ulazu u ured nego samo službenici koji, ako je moguće ljubazno, građaninu trebaju malo olakšati život, ništa značajno se neće dogoditi.
Dok god se to ne dogodi, svaki HUP-ovac, nabrijani fejzbukaš, neoliberalni novinar ili frustrirani uposlenik privatnog sektora imat će sasvim pristojnu municiju da se iživljava i nad činovnicima i nad njihovim sindikatima.
