Tjedan iza nas opet su obilježila standardna hrvatska prepucavanja o prošlosti. Ustaše, partizani, komunizam, NDH, 'Za dom spremni' - teme su koje su dominirale zadnjih nekoliko dana i tako samo nastavile niz koji, eto, traje već nekoliko godina. I ne zna se kad će prestati.
A dok mi raspravljamo o prošlosti, ostajemo bez budućnosti.
U svakoj normalnoj zemlji, a tome težimo ili barem mislimo da težimo, ogroman alarm za uzbunu bila bi informacija izrečena jučer u Vukovaru. Na skupu liječnika koncesionara, koji je održan u gradu heroju, poznati hrvatski demograf Stjepan Šterc još jednom je ukazao na porazne i više nego zabrinjavajuće demografske podatke kada je riječ o Hrvatskoj.
Šterc je rekao kako je samo tijekom 2017. godine broj stanovnika u Hrvatskoj prirodnim putem umanjen za 18.000. Prema podacima DZS-a u inozemstvo je tijekom prošle godine odselilo oko 40.000 građana dok neki podaci iz inozemstva govore i o oko 80.000 hrvatskih državljana koji su odselili.
Da bi sve bilo još dramatičnije i za Hrvatsku poraznije, brojka je vjerojatno još veća, pa Šterc barata s 90 tisuća ljudi koji su lani, dakle u samo jednoj godini, otišli iz Hrvatske. I tko zna kada i hoće li se uopće vratiti.
Ali to nije sve. Taj trend očito se nastavlja i u ovoj godini.
E sad se vraćamo na onaj dio o normalnoj zemlji. Ovi javno iznešeni podaci trebali bi biti razlog ozbiljnih i sistematskih rasprava svih političkih opcija i svih onih koji u ovoj zemlji imaju nešto za pametno reći. Pa i razlog izvanrednih sjednica Sabora i Vlade.
Ali, ne. Hrvatsku zabavljaju maratonske sjednice Sabora, igra s poslovnikom, razne političke igrice koje ionako gledamo gotovo svaki dan. I vječni lajtmotiv hrvatskih političara - priča o prošlosti.
Da, istina je, zemlja koja ne rasčisti svoju prošlost teško da može normalno krenuti u budućnost. Ali što ako zbog tih vječnih rasprava o prošlosti mi budućnosti uopće ni nemamo?
Jer, budimo realni, brojke s početka teksta nikako nisu dobre.
Naprotiv, one su alarmantne i teško da si bilo koja druga zemlja na svijetu može podnijeti toliki odlazak mladih i radno sposobnih ljudi. A odlaze svi. Od najniže obrazovanih do liječnika i inženjera.
No, nažalost, od ustaša, partizana i ostalih tema iz daleke prošlosti oni i njihovi problemi ne mogu doći na red. I onda, umjesto da čekaju kada će političari napokon progledati i početi nešto raditi po tom pitanju, kupe svoje stvari i odlaze iz Hrvatske.
Odlaze u bolju okolinu, na bolja i kvalitetnija radna mjesta, na bolje plaće i na mogućnost da jednom napreduju i ostvare neke svoje ambicije. Jer, nažalost, kraj ustaša, partizana i ostalih više nego važnih tema za našu politiku, to ovdje ne mogu.
I tko zna kada će i da li će uopće moći. Teme iz Drugog svjetskog rata još uvijek nismo spremili u arhivu, a sigurno ih ima još sličnih. I tako sve dok na te priče ima tko reagirati i glasati ovisno koju priču i čiji stav podržava.
I što će na kraju ostati? Samo lijepo, plavo more?
