Njegovoj političkoj zadužbini posvetit ćemo zasluženi spomen, no da prije toga pozornije osmotrimo što je bio sadržaj – a i što će tek biti – rečenog projekta i dogovora koji se vrte oko njega, kao i širi društveni kontekst čitave te senzacionalne priče.
Sklapanjem ugovora o provedbi, između Vlade RH i županijskih vlasti u rukama IDS-a, dakle, HDZ se ugurao ispred SDP-a koji je s IDS-om začetnik te ideje, i koji je njezino ostvarenje razmetljivo i samouvjereno najavljivao kao prvi veliki razvojni projekt iduće vlade – one njihove, koju priželjkuju. Zatim su ovi kod kojih su i škare i sukno još barem neko vrijeme, malo stisnuli inače neprikosnovenog lokalnog ilustrišimuša Nina Jakovčića; poslovni interesi marnih privatnih ulagača i mešetara očito su u koliziji s ranije ležerno zacrtanim rokom na prijelazu iz ove u narednu godinu.
Premijerka se s razlogom likuje i ruga
Na to je Zoran Milanović, očekivano, bez puno riječi spustio nos do tla, i eno ga sad kako još uvijek za sobom ore duboku brazdu između kuće i posla, ne znajući što ga je snašlo uoči samoga godišnjeg odmora. Premijerka za to vrijeme s razlogom likuje i ruga mu se, pa je tako čitava naša uobičajena politikantska mizanscena, k tome predizborna, sa svim svojim kamenima temeljcima, visokosezonskim koloritom i priopćenjima s ladanjskih pozicija, uspješno obogaćena i jednim prpošnim dramoletom s elementima komedije intrige te karaktera.
I mi po medijima prihvatili smo dobačenu šansu, pa se uporno interesiramo za tanane nijanse odnosa u tzv. Kukuriku koaliciji, bilježeći svako podrhtavanje tla uslijed onoga Milanovićeva kopa. Malo tko, međutim, bavi se suštinom projekta oko kojeg se pjeni hrvatska politička krema, i pitanjem: što je okosnica Brijuni rivijere, našega ponajvećeg turističko-građevinskog zahvata na Jadranu, i što su njezine prednosti, a što nedostaci? Oni koji su se time bavili najupornije i najpodrobnije, novinari pulskog dnevnika Glas Istre, pak, u svom nastojanju već neko vrijeme trpe cenzuru. Štoviše, vlasnik lista – Jakovčićev eksponent – prijeti im otkazima.
A koja je stvarna pozadina projekta Brijuni rivijera?
Ipak, dotad su kolege iz Pule obavijestile javnost o mnogočemu što ocrtava istinsku pozadinu razvikanog greenfield aranžmana. Ako za potrebe ovoga kratkog osvrta svedemo stvari na osnovne konture, možemo ponoviti da, prije svega, nisu ni formalno uzete u obzir peticije istarskog stanovništva koje se protivi faktičkom otuđivanju stotina hektara javnih nekretnina i njihovom stavljanju u funkciju privatnog profita. Jednako tako nisu uvažena niti negativna mišljenja stručnih, arhitektonskih i urbanističko-planerskih tijela i udruga, te stranaka koje su se izuzele od sudjelovanja u tom činu.
Prilikom sklapanja ugovora između dviju razina vlasti, mi još uvijek ne znamo za koga se točno s izlikom krajnje varavog natječaja priprema upad na javno dobro; pojedini oponenti projekta već su ukazali na moguće korisnike buduće koncesije, iščitavajući njihove kvalifikacije po ranijim poslovima u blizini istarskog župana. Koncesije bi se trebale raspisati na rok trajanja do 66 godina, a da nitko ne zna što bi se sve i koliko moglo sagraditi u njihovu okviru. Ne zna se ni približan iznos predviđenih investicija, kao niti broj očekivanih novih radnih mjesta na koja se vlasti i u ovoj prigodi upravo opsesivno pozivaju – to je uvijek dobar marketinški trik – pa se tako spominju cifre od dvije do četiri milijarde kuna, i od dvije do tri tisuće zaposlenja.
Nema kraja preziru elite spram uboge javnosti
Naši privatni poduzetnici na stranačko-političkom planu, s uzurpiranim demokratskim legitimitetom što se parazitski krijepi od izbora do izbora, međutim, baš se poput građevinskih i turističkih poduzetnika na raspojasanom tržištu otvoreno jagme za tom i takvom Brijuni rivijerom. Pa, očito je kako doista nema kraja preziru elite spram uboge javnosti koju predstavlja, ako nas svi nastoje privući čak tako ozloglašenim atrakcijama. A usput, sve u ime naroda, licitiraju i tko zna kojom po redu najavom gradnje nove bolnice u Puli, tim već notornim simbolom pogaženog javnog interesa.
Stoga pogledajmo kako se ustvari kreću prilike otkad Ivo Sanader kopni u pritvoru: njegovi donedavni suradnici zaklinju se u antikorupcijski program, dok ih rivali ljubomorno proklinju zbog otimačine projekta s raritetno obećavajućim potencijalom korupcijske afere. Ne samo da nije sav problem bio u Sanaderu, naime, nego također nije u ma kome ponaosob, tako ni u bilo kojoj pojedinačnoj stranci, pa niti u drastičnom kršenju zakona. Problem je u sistemu koji omogućuje i zakonsku pljačku javnih dobara u dogovoru između nositelja ovlasti, a to se ipak ne da riješiti samo na izborima.
