Zdravstvo nam je teško bolesno. To je javna tajna. Zdravstvo je delikatno područje – na društvenim mrežama je lako urlati, ali kad nam vlastiti život, ili život najbližih i najmilijih ovisi o angažmanu određenog liječnika, svi, mahom, postajemo umiljati i pitomi. Kažem "angažman" određenog liječnika a možda bih, s obzirom na nedavna događanja mogla slobodno reći "dobra volja" određenog liječnika. Naime, upravo tako nekako to izgleda kad se o liječnicima i njihovom poslu priča. Kao da nam životi, doslovno, ovise o nečijoj dobroj volji. A kad se stvori cijeli lanac onih koji nisu baš najbolje volje, onda se umire. Onako kako je umro Vladimir Matijanić.
Inače naši ljudi nakon uspješnih medicinskih ishoda budu sretni i imaju navadu "dobrim" liječnikom proglasiti liječnika koji je odradio posao za koji je plaćen. Zahvaljuju se, ganuti i potreseni. Poslije se zaklinju na te liječnike i sve u svemu iskazuju spremnost na doživotnu lojalnost. Ta lojalnost podrazumijeva da ćeš određenog liječnika/liječnicu braniti rukama i nogama od zlih jezika onih koji o dotičnima i nemaju tako dobro mišljenje jer s njima, naime, nemaju tako fantastična iskustva.
Da me se krivo ne shvati, ja također osjećam iskrenu zahvalnost kad se neki zdravstveni radnik ozbiljno potrudi oko mene ili mojih. Pa, ljudski je osjećati zahvalnost nakon što proživimo jaku zabrinutost ili strah od i zbog bolesti. Nema u tome ničega lošeg . Međutim, uvijek se malo začudim kad se kaže na primjer kako je neki liječnik dobar jer: "Tako je lijepo razgovarao s nama!"
Pa zamisli ti to. Liječnik je razgovarao sa zabrinutim pacijentom i/ili njegovom obitelji! Wow. Eto, s tim ja imam problem. Liječnik je razgovarao. Uhvati me neko sažaljenje, dođe mi milo svih nas; automatski mi pred očima krenu igrati prizori kojih sam se u životu nagledala – očajni i zabrinuti ljudi po hodnicima vuku liječnike za rukave. Mole za razgovor. Za mišljenje. Vjerojatno i za utjehu. U dugim bijelim hodnicima unezvijereno šetkamo, ili sjedimo na plastičnim stolicama i čekamo. Sva čula su nam povišena, kao kod životinje koja čeka plijen.
I čekamo.
A liječnika nema.
Liječnik još nije stigao.
Ili, liječnik je "na odjelu". Majke mi, neko sam vrijeme bila uvjerena da kad se za nekog liječnika kaže da je "na odjelu" to znači da ga nećemo više nikad, nikad vidjeti. Taj "odjel" je kao neki bolnički Bermudski trokut, liječnik koji tamo zađe, nitko ga više nikad ne pronađe. A liječnici koje nije progutao "odjel", oni mahom budu nervozni. Tako odgovaraju na pitanja. Nervozno. Točno ti bude neugodno i pokušavaš sve strahove, brigu i očaj stisnuti u jednu jako kratku, nenametljivu rečenicu. U najkraće pitanje na svijetu, ono koje neće kod liječnika izazvati nervoznu reakciju. Moraš paziti da ne budeš prespor. Liječnicima se uvijek žuri. Vjerojatno na odjel. Onda, moraš paziti da liječnik ne pomisli da ti to njemu nešto pametuješ i učiš ga njegovom poslu. Moraš paziti da ne zvučiš histerično. U glavi ti bubnja i zvone sve sirene za uzbunu, ali ti pokušavaš liječniku smireno postaviti pitanje o zdravlju svog djeteta ili svoje majke ili oca. U suprotnom, ako ti glas zadrhti ili nedajbože pitanje postaviš kroz suze, ne gine ti dijagnoza histerije i nepotrebne panike.
Kad čujem to "Liječnik je razgovarao s nama" sjetim se svog boravka i rada u Francuskoj pred par godina. Kao prevoditeljica svako malo sam s ozlijeđenim radnicima hrvatske firme morala na hitni prijem u najbližu bolnicu. U početku, uvijek sa stisnutim želudcem. Kad se ide na hitnu, zna se da ćeš prvo satima čekati a onda moliti boga da dopadneš nekom liječniku koji će lijepo razgovarati s tobom. Ili koji će uopće razgovarati, a ne nervozno nešto mrmljati sebi u bradu. Na latinskom.
Odmah na šalteru su nas pitali sve podatke. Potom su pitali radnika boli li ga. Ako ga boli dat će mu tabletu protiv bolova da lakše izdrži čekanje. Tu sam već bila uzdignutih obrva. Nikad to u svojoj zemlji nisam čula. Da ti na hitnom prijemu žele olakšati čekanje i obzirno pitaju "Boli li Vas?".
Nakon određenog vremena čekanja, iz ordinacije su izašli liječnik i medicinska sestra. Liječnik je u rukama držao nekakav papir i s njega, jedva, pročitao ime i prezime radnika s kojim sam tu došla. Pomalo nesigurno smo im se približili i ja sam liječniku potvrdila identitet prozvanog. On je tad, pazite ovo – on je tad pružio ruku ozlijeđenom radniku, nasmiješio se i rekao: "Dobra večer, ja sam liječnik taj i taj. Molim Vas pođite sa mnom u ordinaciju da vidimo što to Vas muči".
Malo je reći da smo i radnik i ja doživjeli kulturološki šok. Jedva sam suzbila poriv da se tom liječniku bacim oko vrata i ridajući mu se zahvalim što je tako drag i dobar i ljubazan i sve. Tamo, dakle, nije bilo sestre koja bi povremeno istrčala iz ambulante i brzo i otresito obavila popularnu "trijažu". Trijaža. Riječ koja izaziva hladne trnce po kičmi. Kao loto – izaberu sretnika kojem je najgore. I onda svi mi u čekaonici stanemo izrazito jaukati u strahu od toga da nas u suprotnom, ako budemo tihi i pristojni, tihi i pristojni kao Vladimir Matijanić, neće ozbiljno shvatiti i da ćemo, u bolovima, dočekati zoru u čekaonici. Ili da je uopće nećemo dočekati.
Ako posjetitelji hitne ponekad i pretjeruju, neka se struka zapita zašto? Uvjeti su okrutni, pomoć će najprije dobiti oni koji budu najuvjerljivije bolesni. Ostalima se za cijelo vrijeme višesatnog čekanja vjerojatno nitko, doslovno nitko neće obratiti. Osim možda da vam kažu "Pratnja mora biti vani!". U onoj francuskoj bolnici trijaža se radila odmah na ulazu, na šalteru. Tu su odmah pitali sve bitno – što vam je i koliko vas boli. Jer ako jako boli, dat će vam tabletu. Ili će vas odmah primiti ako je frka, naravno. A pacijente je kasnije prozivao i dočekivao liječnik osobno. Uz najpristojniji i najljubazniji pristup kojeg sam ja za svog života doživjela.
Kroz taj moj život, moram ipak reći, više sam puta imala dobra iskustva sa zdravstvenim osobljem, nego loša. Jesam li samo imala sreće? U Francuskoj sam boravila dovoljno dugo da sam mogla zaključiti da se tamo nije radilo o sreći nego o uobičajenoj proceduri. Većina tamošnjih liječnika, liječnica i ostalog osoblja su jednostavno ljubazni. To su im tvorničke postavke. Normalno, nisu svi anđeli. Ali, ako je netko grub i bahat onda je to – iznimka. Kod nas je, čini mi se, obrnuto. Kod nas, kad je osoblje hitne ili bolnice ljubazno i kad komunicira s pacijentima, onda se o tome, čovječe, priča. To je kao događaj.
Opet ću reći – ja sam u Hrvatskoj imala puno više dobrih nego loših iskustava u bolnicama i na hitnim prijemima. Zaista. Poznavajući uvjete, hrvatske uvjete rada, mogu zaključiti samo jedno – naši zdravstveni radnici, oni koji su dobri, u stvari su najbolji na svijetu. Zamislite da je te naše dobre dopala jedna Francuska ili Njemačka ili… Kakvi bi tek tamo bili? Naravno da treba uzeti u obzir razlike u standardu između naše i tih nekih drugih zemalja. Razlike u plaćama i uvjetima života i rada općenito. Sasvim sigurno je bolje biti liječnik u Francuskoj nego u Hrvatskoj. Mislim, bolje je biti bilo što vani, nego nešto ovdje. Da me se ne bi naprečac doživjelo kao mrzitelja svega što je hrvatsko, moram napomenuti da se vodim brojkama – a te brojke jasno kažu koliko liječnika i sestara je otišlo vani. I ne samo liječnika. Eto, zato se kod nas naglašava kad je liječnik ljubazan i kad razgovara s nama. Sad možda izazivam zabunu kod čitatelja. Hvalim li ja ili kritiziram naše zdravstvene radnike? Pa, i jedno i drugo.
"Neuroznima", bahatima i nepričljivima zamjeram do neba. U lošim radnim uvjetima uvijek postoji nešto što bi, zbog prirode posla kojeg su izabrali, morali imati u sebi bez obzira radili u Hrvatskoj ili u Francuskoj. Pristojnost. Povjerenje. Lijepa riječ. Ponekad je očajnim, preplašenim ljudima, pacijentima i njihovim obiteljima to sve što im treba. Ponekad ta riječ doslovno liječi. Znam iz vlastitog iskustva. Ponekad obično, naizgled nepotrebno pitanje "Boli li Vas jako?" ima trenutno analgetičko djelovanje.
I da, povjerenje. Pobogu, zašto nam ne vjeruju? Zar nije bolje primiti nekoga i zaključiti da nije ništa ozbiljno, nego obrnuto? Zašto moramo pretjerivati da bi nas ozbiljno shvatili?
A oni dobri? Dobrima sam zahvalna do neba. Zamjeram im samo jednu stvar.
Što nisu bili tu kad je Vlado Matijanić nazvao prvi, drugi, treći i tisućiti put.
