Djeca koja imaju oca ili majku u zatvoru u riziku su od stigmatizacije, siromaštva, gubitka veze s roditeljem, nasilja i vršnjačkog zlostavljanja. Takve djece, koja nisu kriva, ali su ipak kažnjena, u Hrvatskoj ima 12 tisuća godišnje, stoji u publikaciji "S obje strane rešetke".
Autorice su joj zamjenica pravobraniteljice za djecu Maja Gabelica Šupljika i novinarka Višnja Biti, a svoje viđenje iznijelo je i 20-ak stručnjaka te pojedinci koji imaju iskustva sa zatvorima.
O iskustvima djece s roditeljem u zatvoru, za Hinu je govorila Maja Gabelica Šupljika.
Djeca čiji su roditelji u zatvoru jedna su od najranjivijih skupina društva. Kojim su sve rizicima izloženi?
Iskustvo svakog djeteta je vrlo individualno, no globalno možemo reći sa su mnoga djeca izložena rizicima diskriminacije, isključivanja, stigmatizacije, okolina ih može svoditi na grijeh i loše odluke njihovih roditelja. Zato postoji naša sentenca iz Europska kampanje "Nije moja krivnja, kazna ipak jest". Ti rizici ne dolaze samo od njihovih vršnjaka, nego i od susjeda, članova šire i uže obitelji.
Ta su djeca vrlo heterogena skupina, razlikuju se, primjerice, prema dobi, no kako najčešće reagiraju kad saznaju da su jedan ili oba roditelja u zatvoru?
Mala djeca će biti zbunjena, reagiraju na reakcije svoje najbliže okoline. Kod starije djece postavlja se niz pitanja, briga, strahova - što će biti, što s obitelji, s novcem, tko će se o meni brinuti? Imamo primjere da neka starija djeca preuzimaju brigu za svoju i budućnost mlađe braće i sestara, kod nekih se javlja bijes na roditelja počinitelja, na drugog roditelja, a kod mnogih bijes i ljutnja na sustav.
Treba li dijete znati da mu je roditelj u zatvoru?
Odgovor struke i psihologa je – dijete treba znati. Dijete ne mora znati detalje roditeljeva krimena, ali treba znati gdje je roditelj da se ne bi osjećalo napušteno i ostavljeno. Tu je i pitanje, gdje će dijete to doznati. Tajenje jedno vrijeme može biti odgovor, no dijete može biti izloženo vrlo traumatskom iskustvu otkrivanja činjenice o roditelju.
Kakvo je po intenzitetu iskustvo kad roditelj završi u zatvoru?
Iskustvo roditelja u zatvoru spada u jedno od deset negativnih iskustava u djetinjstvu, a postoje istraživanja koja to iskustvo povezuju sa zdravstvenim teškoćama u odrasloj dobi, poteškoćama sa srcem, raznim kancerogenim i plućnim bolestima, moždanim udarom. No, ne treba odmah visoko povezivati, pretpostavljati da će u situaciji kad je roditelj u zatvoru, stvari u djetetovu životu ići negativno. Za neku je djecu odlazak roditelja u zatvor oslobođenje, prestanak zlostavljanja, straha, za drugu prilika za jačanje otpornosti.
Što djecu više pogađa - majčin ili očev odlazak u zatvor?
I to je vrlo osobno iskustvo. Kako će i koliko dijete biti pogođeno ovisi kakav je odnos imalo, koliko je bilo blisko s ocem ili majkom, tko je dominantno sudjelovao u njegovu životu. Postoje zanimljive studije koje kažu da su žene više izložene osudi okoline, ne samo jer su učinile kazneno djelo, nego jer se to povezuje s izdajom roditeljske uloge, izdajom majčinstva. Zanimljivo je da je ta osuda izraženija u jako razvijenim zemljama, poput skandinavskih.
Jasno je da je za dijete cijeli pravosudni proces težak, no koji dio tog procesa mu je najteži?
Zanimljivo je što sam čula od nekih zatvorenika u Europi, većini je najteže vrijeme čekanja na presudu i od presude do odlaska u zatvor. Ljudi koji imaju to iskustvo iza sebe, kažu da je i za njih i za djecu to bilo najteže, ta neizvjesnost, saznanje da dolazi trenutak odvajanja, gubitak svakodnevne rutine. Dobivali smo pisma dječaka koji nam je pisao: "Možete li učiniti nešto da moj tata ne ide u zatvor, jer me nema tko voditi na trening".
Omogućuju li svi zatvori i kaznionice, njih 21, kontakte roditelja s djecom i kako često?
Da. Zakon propisuje da dijete može posjećivati roditelja jednom tjedno i blagdanima, uz dopuštenje upravitelja zatvora to može biti i češće. U zadnjih sedam godina neki su zatvori jako unaprijedili prilike za kontakte, a dobar primjer su Lepoglava, Požega i Remetinec.
U publikaciji navodite da u Hrvatskoj tijekom godine više od 12 tisuća djece ima jednog roditelja u zatvoru, a dnevno, njih više od tri tisuće.
Podaci o djeci zatvorenika nisu jednoobrazni, ne prikupljaju se na isti način i to nije samo hrvatski problem. Zadnji podaci Uprave za zatvorski sustav za 2020. kažu da je bilo 1300 djece s roditeljem u zatvoru, ali bez istražnih zatvorenika. Ako i njih dodamo, bližimo se broju od skoro tri tisuće, iako ja mislim da su brojevi puno veći, jer ni zatvorski sustav nema u svakoj situaciji informaciju o djeci.
Posljednjih godina svjedoci smo uhićenja javnih osoba, političara od kojih neki imaju djecu, a mediji se javljaju ispred njihovih kuća. Jesu li ta djeca dodatno stigmatizirana?
Sigurno su dodatno izložena. Mediji mogu puno pomoći, ali mogu i ugroziti privatnost, pa i integritet takvog djeteta. Na žalost, pokazuje se da se je, što je veći animozitet prema roditelju, manja empatija prema njegovu djetetu. I to je loše, jer dijete nije krivo.
Kako je pandemija koronavirusa utjecala na kontakte djece s roditeljima u zatvoru?
Promijenila ih je. Na prvi pogled negativno, jer jedno vrijeme su posjeti bili zabranjeni, otvorilo se pitanje testiranja itd. No s druge strane otvorila se mogućnost video-posjeta, pa su djeca i roditelji ostali u kontaktu. Video-posjeta je u 2020. bilo oko pet tisuća, a tri tisuće se odnosilo na djecu. Za neke je taj vid kontakata bio pozitivan, jer neki roditelji zbog financijskih razloga nisu mogli često fizički kontaktirati s djecom.
Kako izgledaju fizički kontakti djeteta i roditelja u zatvoru, što oni najčešće rade?
I to je vrlo individualno, razgovaraju, crtaju, nekada napišu zadaću, gledaju foto albume. To su one dobre situacije, no ima situacija koje djetetu nisu lake, primjerice, ako prvi put dolazi u posjetu, ako dolazi nakon nekoliko godina.
Treba li uvijek i pod svaku cijenu inzistirati na kontaktu roditelja zatvorenika i djeteta?
Generalno, treba uložiti napor da se održava kontakt roditelja i djeteta. Naravno, u situacijama kad se radi o kaznenom djelu na štetu djeteta, o nasilju u obitelji, o tome treba dobro promisliti.
Navodite podatak da je od 1965. u Kaznionici u Požegi rođeno i boravilo 245 djece. Koliko ih je sada i do koje dobi mogu boraviti?
Prema podacima za 2020. bilo je dvoje djece, djeca tamo mogu biti do tri godine. U zadnjih 16 godina, najveći broj bilo je sedmero djece.
Jest li pratili tu djecu, imate li povratne informacije o njima?
Na žalost, ne, no to je nešto što bismo željeli pratiti.
