S Popisom stanovništva 2021. Hrvatska je zatvorila demografski krug vrativši se tamo gdje je bila nedugo poslije rata. Ne Domovinskog, nego Drugog svjetskog! Na popisu stanovništva 1948. godine u granicama tadašnje Hrvatske u sastavu Jugoslavije živjelo je 3,78 milijuna ljudi, stotinjak tisuća manje nego danas.
Otada je sa svakim popisom broj stanovnika rastao sve do 1991. kada se čak opasno približio brojci od pet milijuna, a zatim počeo strmoglavo padati. Za skoro čitav milijun u 30 godina!
Prostrana wellness oaza za bogove
Nema potrebe ponovno blablablati kako i zašto i zbog koga ili čega se to dogodilo. Tu smo gdje smo jer mnogi više nisu ovdje: dio je pod zemljom, a dio izvan zemlje. Nas 3,88 milijuna koji smo ovdje većinom smo stari, što taj statistički podatak čini demografski još poraznijim i socijalno neodrživijim. U Hrvatskoj naprosto nema ni muvinga ni gužve, osim ljeti kada dođu turisti i navrate iseljenici. Inače je pustoš samo takva, idealno mjesto za samotnjake i pustinjake. I Bog je – prema onoj domoljubnoj bajalici iz devedesetih koju neki i dandanas citiraju smrtno ozbiljni – nakon stvaranja Zemlje sebi ostavio ovaj Njen komadić, kažu najljepši, da na njemu odmori poslije velikog posla. Čak i u toj romantičnoj bajci Hrvatska je predodređena da bude umirovljenički (k)raj, wellness oaza za bogove koji – nastavimo u istom tonu – ne vole gužvu ni da ih se puno gnjavi.
Ali nije bijela kuga, kako je od nemilja zovu, hrvatski brend. Čitava bivša Jugoslavija, osim Slovenije, ima isti problem i gotovo u istim razmjerima. Pa i čitav Balkan, čitav jug i istok Europe. Predviđanja su da će konac ovog stoljeća tri članice Europske unije - Hrvatska, Bugarska i Litva dočekati s upola manje stanovnika nego što su imale na njegovu početku. Općenito, čitava Europa ubrzano stari, tek s pojedinim zemljama koje se tom trendu odupiru, te su skoro posvuda grafovi u padu, a stope u minusu.
Nema više 'interventnog uvoza' iz BiH
No bogate zemlje s mnogo starog stanovništva poput Njemačke, Nizozemske ili Švedske mogu si priuštiti da kad im uzmanjka mlade radne snage bagerski zagrabe s juga i istoka. Mi smo im tu blizu pa smo već dobro razrovani. A odakle da mi zagrabimo? Imamo kroničnu nestašicu ljudi. Nema ih na policama, nema na ulicama, nema više ni na zalihama u BiH odakle je još donedavno išao ''interventni uvoz''. Ljude s Bliskog i Dalekog istoka ne bismo ''uvozili'' jer su ''previše drukčiji'', a i još se uzdamo u kojekakve političke budnice i davorije uvjereni da oštećenu demografsku sliku sami možemo restaurirati. Istodobno smo – ispričavam se na gruboj usporedbi – golemi dio vlastite ''proizvodnje'' strancima dali u bescjenje, k'o da je sâm Sanader sklapao ugovor u nekom zagrebačkom gornjogradskom restoranu.
A kad smo kod budnica i davorija, jedna takva iz sredine pretprošlog stoljeća rado i često se pjevala početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada su novi vođe obećavali da će Hrvatska biti ''mala Švicarska'' (Franjo Tuđman) i da će dijaspora u Hrvatsku poslati ''između 150 i 200 milijardi dolara'' (Šime Đodan). Bijaše to ona stara Gajeva i Livadićeva "Još Horvatska ni propala" (''...dok mi živimo…''), a u vrijeme kada je nastala, prilog "još" u uvodnom stihu bio je iskaz rodoljubnog inata tuđinskom vladaru. Današnjom navijačkom poetikom rečeno: ''Igraj moja Hrvatska…''.
Nemamo ni svoga glumca da odglumi Tuđmana
No kad se danas zapjeva ta Gaj-Livadićeva ilirska budnica (a hoće to na kojekakvim svečanim akademijama gdje se o Hrvatskoj zbori grlićradmanovskim fantazijama) ona poprima sasvim drugačiji eho u kojem inadžijski ''još'' postaje fatalistički, u smislu: "ne zadugo". Karikirajmo do daske: Danas čak nemamo ni svoga glumca da odglumi Tuđmana.
Ima još domoljubnih pjesma domišljenih da budu himnične, a koje u ovom teškom demografskom času zvuče ironično, kao da su pisane sa subverzivnim namjerama u nekakvom brlogu UDB-e. Recimo Thompsonova "Geni kameni" u kojoj, nakon konstatacije da je "loša bila četrespeta, rasula nas preko svijeta", pjesnik ili posve nevidovito ili krajnje sarkastično tvrdi da "sada nova loza raste, vratile se doma laste…".
Dok se sa svečanih akademija i koncerata takve pjesme i dalje ore, jata ''lasta'' ispraćaju se pogledima nemoćnima poput svih demografskih polupolitika i spasonosnih mjera koje su svečano donošene proteklih godina i dekada. Poput ovih najnovijih - 200.000 stimulativnih kuna ''lastama'' koje se vrate i poticanja selidbi u opustošene ruralne krajeve. Nažalost, već unaprijed znamo da su to vatrogasne mjere kojima se požar lokalizira prije nove bure.
Čini se u ovom času da bi samo jedna demografska mjera, jako stroga i restriktivna, doista mogla pomoći – dekondomizacija. A to bi onda značilo utjerivanje na silu.
