Tih dana u godini, a posebno 18. studenoga, svi mislimo na Vukovar. Tog 18. studenoga svi postajemo Vukovar. A onda kao svojevrsno otriježnjenje uvijek dođe i 19. Tada Vukovar ponovo postane ono što ostatak godine zapravo i jest, ogledalo hrvatske stvarnosti. Grad u kojem problemi vidljivi u cijeloj Hrvatskoj izgledaju još vidljiviji, i u kojem sve tužno izgleda još tužnije.
Poput Hrvatske i Vukovar ima brojne potencijale, ali oni zbog nedovoljno sposobnih upravljačkih elita, izostanka jasnih razvojnih strategija, kao i neinformiranosti, neobrazovanosti i inertnosti svih ostalih aktera u društvu, ostaju neiskorišteni.
Ratno profiterstvo i nepotizam
Više nego igdje u Hrvatskoj u Vukovaru umjesto suživota i zajedništva prevladavaju podjele i razlike. Iako se najviše priča o onima nacionalnog predznaka, o hrvatskim i srpskim vrtićima, školama ili kafićima, jednako važne su, i sve izraženije, i one "klasnog" karaktera.
Ratno profiterstvo, nepotizam pri zapošljavanju, stranačka pripadnost kao uvjet i jamstvo poslovnog uspjeha stvorili su društvo nejednakih mogućnosti, društvo nekolicine bogatih i sve većeg broja siromašnih.
Protiv ćiriličnih ploča, za narodnjake
A kada je riječ o nacionalno motiviranoj netoleranciji uz nju uvijek idu i primjeri nedosljednosti i proturječnosti. I u tome vukovarski slučaj ne predstavlja hrvatsku iznimku nego pravilo. Naime većina (vukovarskih) Hrvata se protivi pločama na kojima su nazivi hrvatskih državnih institucija napisani ćirilicom, jer ih to pismo podsjeća na događaje iz 1991.
Istodobno, velikom broju (vukovarskih) Hrvata, posebno mladima, spomenuti razlog ne predstavlja problem dok slušaju i pjevaju srpske turbofolk pjesme napisane istim tim pismom. Slično je i s poznatom domoljubnom kampanjom pomaganja hrvatskoj ekonomiji pod nazivom "kupujmo hrvatsko". Ona naravno "drži vodu" dok su hrvatski proizvodi jeftiniji, ali kada to nisu onda šoping prestaje biti stvar domoljublja, a odlazak u Srbiju i kupnja srpskih proizvoda koji nose ćirilićna imena postaje potpuno normalna stvar.
Fasade skrivaju propast Grada
Kao i u ostatku Hrvatske i u Vukovaru se više pozornosti posvećuje formi nego sadržaju. Da, centar grada je obnovljen, po nekima čak i ljepši nego što je bio prije rata. Ali iza lijepe fasade skriva se manje lijepa istina. Ma koliko atraktivno izgledale njegove građevine grad prije svega čine njegovi stanovnici. A njih je u Vukovaru sve manje.
Prema statističkim podacima, Vukovaraca danas ukupno nema onoliko koliko je 1991. bilo zaposlenih. Ali ih zato zbog nemogućnosti pronalaženja posla, nepoticajne atmosfere i života koji je i dalje okrenut više prošlosti nego budućnosti sve više ima u Njemačkoj i Irskoj.
Ono što Vukovarce također čini tipičnim hrvatskim državljanima je nepovjerenje u rad institucija države za koju su se borili i za koju su njihovi najmiliji ginuli. To se ponajprije odnosi na (ne)efikasnost pravosudnih organa. S obzirom na obim i karakter zločina koji je tamo počinjen te broj nekažnjenih počinitelja tih nedjela razočaranje je nažalost i razumljivo.
Uspon Dresdena i Hirošime nakon razaranja
Nikad nije zahvalno uspoređivati stradanja i žrtve jer su svakome njegova bol i njegov gubitak najteži. Što ne znači da ne treba uzimati u obzir dobre prakse posebno kada je u pitanju uspješna obnova života u zajednici koja je doživjela velike ljudske i materijalne gubitke. Na Dresden je u veljači 1945. tijekom samo tri dana bačeno nekoliko tisuća tona avionskih bombi.
Grad je bio potpuno razrušen, a poginulo je više od 20 tisuća ljudi. Nekoliko mjeseci kasnije, početkom kolovoza, na Hirošimu je bačena prva atomska bomba u povijesti čovječanstva. U gradu koji je gotovo zbrisan s lica zemlje od posljedica eksplozije, požara, radijacije i raznih bolesti umrlo je oko 150 tisuća ljudi.
Svega nekoliko godina nakon razaranja zahvaljujući dobro osmišljenim državnim i lokalnim politikama oba grada započinju brz i uspješan oporavak. Otvaraju se nova poduzeća, povećava se broj zaposlenih i iz godine u godinu raste broj stanovnika.
Budućnost Vukovara
Danas se Dresden i Hirošima ubrajaju u najpoželjnije gradove za život u Njemačkoj odnosno Japanu. A upravo bolnu prošlost, koju niti u jednom trenutku nisu zaboravili, iskoristili su kao poticaj i izazov u izgradnji što svjetlije budućnosti.
Važno je komemorirati vukovarske žrtve barem jednom godišnje. Još je važnije Vukovarom se ponositi i sve ostale dane u godini. Razlog ponosa će zauvijek ostati i tragedija koju su njegovi građani proživjeli u prošlosti, ali to prije svega moraju biti uspjesi koje će njegovi građani svakodnevno ostvarivati u budućnosti. Samo u tom slučaju će i sve žrtve dobiti pravi smisao.
