"Dubrovnika više nema, Dubrovnik kakav poznamo ne postoji.
Slušat takve vijesti, a znate da vam je ostala obitelj, vaši
najdraži. To je bilo strašno", prisjetila se kroz
suze Ivana Šapro- Hvar iz
Dubrovnika.
"Stradun je bio zatrpan, nijeste mogli prolazit. Gori", kazao je
Jozo Glavić iz Dubrovnika.
Iz zraka, s kopna i mora na Dubrovnik je tog šestog prosinca palo
na tisuće projektila. Srcem i inatom sa Srđa branila se tek
šačica mladih branitelja.
"Taj dan nas je nosio adrenalin, manje više, nas je bilo tu
tridesetak, napadani smo sa tri strane, gotovo bez municije",
ispričao je hrvatski branitelj Pero
Stjepović.
Sa šestero ranjenih, neprijateljem pred vratima i bez municije
povukli su se u tvrđavu Imperial. Tad je ispaljen prijateljski
rafal na Srđ i stvorena prilika da im stigne pomoć.
"Mi smo dobili zapovijed, znači jedan dio, 12 ih je iz specijalne
krenulo u potporu ovdje, odnosno da se pridruži braniteljima koji
su bili na Srđu", kazao je Joško
Matić, pripadnik Specijalne jedinice policije GROF.
Od Belvedera do Sustjepana branio se Dubrovnik koji je pretrpio
najveće razaranje.
"Ljudsko biće ne može, ako ima imalo ljudskosti u sebi opravdati
tako nešto što su oni učinili prema Dubrovniku", smatra hrvatski
branitelj Niko Grljević.
Tog najgoreg dubrovačkog dana poginulo je 19 branitelja i civila,
ranjeno 60 osoba.
Šesti prosinca pripada upravo onima koji su prkosili
agresorima.
"Zato što smo tog dana obranili položaj neprijatelji su se morali
povući, četnici su morali otići ća, taj dan smo ostvarili najveću
pobjedu u Domovinskom ratu od tog dana sve je krenulo puno
bolje", prisjetio se hrvatski branitelj Božo
Borić.
Hrabrost i zajedništvo dubrovačkih branitelja ispisala je
povijest jer zbog njih grad i dalje ponosno stoji.
