Neki dan sam napravila grešku i pogledala večernje vijesti iako sam se sama sebi zaklela (tisuću puta) da ću izbjegavati sve informativne emisije u svrhu očuvanja psihičkog zdravlja i mirnog sna. Ono što sam vidjela i čula na TV ekranu nije bilo nimalo iznenađujuće. Ono što jest iznenađujuće, to je moj potencijal da se svaki put ponovno zabezeknem nad trivijalnošću ponašanja većine „velikih“ političkih faca. Buljim u taj ekran dok mi pred očima promiču nekakve uspuhane glavurde, zajapurene od bahatosti i uvjerenja o vlastitoj važnosti. Slušam prepucavanja onih koji bi se trebali brinuti za opstanak i zdravlje svog naroda i po tko zna koji put se čudom čudim – kako je, pobogu, moguće da ih trpimo? Kako je moguće da to trpljenje traje već toliko dugih godina?
I ove zime će se većina umirovljenika zabavljati vaganjem nekih krucijalnih egzistencijalnih dilema – hoće li se hraniti, ili će se grijati?
I ove zime će većina stanovnika iz krajeva pogođenih potresima tjeskobno, u kontejnerima, improviziranim kućicama ili pod nesigurnim, napuknutim krovovima glavnog grada s tjeskobom dočekivati svaku noć.
I ove zime...
A oni se prepiru. Ne prepiru se zbog nas, nego zbog vlastitih problema, a njihov najvažniji problem je njihova taština. Ne brane oni ni nas, ni zemlju, ni opstanak kao takav, brane samo vlastita povrijeđena ega i to je jedino čime se bave. Oni koji su „glavni“ i koji bi, zbog agonije u kojoj žive oni koji su ih birali, trebali provoditi besane noći. Oni su ti koje bi trebala mučiti tjeskoba. Trebala bi ih progoniti savjest, i progonila bi ih da je uopće imaju.
Netko bi pomislio da će, nakon što pučanstvo pobroji jednaki broj lopovskih njuški u većini najvažnijih, najvećih i najmoćnijih stranaka koje drmaju našim životima od rata pa do danas, doći do velike pomirbe Hrvata na temelju činjenice da su nas svi u nekom trenutku lagali, krali i davali lažna obećanja bez obzira koji simboli im sjali iznad glava. Ali ne. I dalje ide priča "nek' je lopov, al' je naš".
I sve što mi radimo svodi se na pisanje ljutitih objava po društvenim mrežama. E sad, lako se pjeniti po društvenim mrežama, ali to naše pjenjenje je smiješno i rezervirano zaista samo za društvene mreže. U stvarnosti, većina nas pati od kroničnog osjećaja bespomoćnosti. A odakle taj osjećaj? Jesmo li stvarno tako bespomoćni? Nedostaje li nam inteligencije? Jesmo li slijepi kraj zdravih očiju?
Ne. Svi smo došli na ovaj svijet opremljeni potrebnom dozom i pameti i energije koja bi trebala aktivirati sve naše mehanizme preživljavanja u kritičnim situacijama. Pa zašto onda ne koristimo te mehanizme suočeni s potpunom ravnodušnošću i izopačenošću onih koje plaćamo da nam osiguraju koliko toliko dostojanstven život? Zašto im dopuštamo da nam živote pretvaraju u bijedno koprcanje?
Kad malo razmislimo, zar nas od rođenja ne pripremaju i oblikuju upravo u tom pravcu? Član obitelji može biti najveći psihopat, ali, "on ti je ipak otac, majka, stric, sestra, brat...". Učitelj može biti sadistički monstrum ali "On ti je ipak učitelj...", vjeroučitelj može biti stari perverznjak poslan od samog vraga da uništi na desetke dječjih duša, ali "On je ipak božji zaposlenik...". Dok narasteš do glasačke dobi, ti si već jedna savršeno lobotomirana individua naučena da se u autoritete ne dira, ne postavlja im se suvišna pitanja i stalno zaboravljamo da su najveća zla, spletke i najkrvaviji ratovi u povijesti bili kreirani od strane tih, takozvanih, autoriteta. Ukratko, dok narasteš, naučiš da poremećenom nasilniku ne smiješ reć' da je poremećeni nasilnik jer on je ipak, ne znam, na primjer predsjednik (države, stranke, organizacije, kućnog savjeta, whatever), ili premijer, ili ministar.
U duhu naučenog, vlastitoj djeci često upućujemo ono "Nemoj se ti svađat' sa mnom!".
Po psihologiji, kad gledamo obitelj kao mikro zajednicu, najzdraviji član obitelji je obično onaj kojeg se naziva „crnom ovcom“. Crna ovca je ono dijete koje stalno gnjavi, radi nered, zahtijeva odgovore, propituje, viče, svađa se. Psihologija tvrdi da je takvo dijete nositelj svih simptoma bolesti pojedine obitelji. To je ono dijete koje zna da nešto nije u redu i koje se bori protiv bolesti. Ono ne pristaje na nametnutu situaciju, „neposlušno“ je. Dira se u „svetinje“.
Svašta su roditelji spremni učiniti da bi svojoj djeci osigurali koliko toliko sigurnu egzistenciju i hod kroz život. Ali ako ih pustimo da odu preko praga a da ih nismo naučili da imaju prirodno pravo braniti vlastiti integritet i propitkivati baš svakoga tko im se nađe na putu, onda smo ih u svijet poslali ranjive i nenaoružane. A da bismo ih opremili svime potrebnim za probijanje kroz džunglu, morali bismo ih prvo naučiti da propitkuju – nas.
Da smo normalni, molili bismo naše potomke da se svađaju s nama. Da stalno dovode u pitanje naše prosudbe, našu plemenitost, moral i zdrav razum. Time bi nama pomogli da rastemo, a oni sami bi izvježbali vještinu suprotstavljanja takozvanim autoritetima i razmišljanja vlastitom glavom.
A nigdje ta vještina nije tako nasušno potrebna kao u ovoj zemlji.
