Crkva je odlučila spasiti, izbaviti preostale državne resurse iz pogane sfere društvenog dobra i obratiti ih na evanđelje. Na prvome su mjestu tu Croatia osiguranje, Hrvatska poštanska banka, ali i Hrvatske šume, HEP, Hrvatske vode...
I gle paradoksa: prešlo se preko lukna, poreza, ugovora s Vatikanom, doniranja Crkve u predizbornoj godini (kakvog u ovoj godini neće biti, kao ni crkveno-političke promidžbe, makar nam se kunu Jadranka Kosor i Josip Bozanić s rukom na Bibliji)... Halalile su se kojekakve poruke s oltara, kršćanski se oprostila šutnja Crkve na pretvorbu i privatizaciju i sada valja vlažnim poljupcima papinog pečatnjaka pozdraviti crkveno zaposjedanje državnog osiguravateljskog društva, voda, šuma, struje...
Dođe papa, diktatoru skoči popularnost, ali se kasa isprazni
Papa, začudo, baš ove godine dolazi u Hrvatsku. Čisto da provjeri kako stoje stvari s nekretninama koje je podržavio komunizam.
Kratka digresija iz virtualnog svijeta prije povratka na temu zemaljskog i nebeskog: računalna igrica Tropico, u kojoj igrač uzima ulogu diktatora u banana-republici, predviđa i dolazak pape u tu državu, nakon čega diktatoru raste popularnost.
U stvarnosti, to ima i svoje troškove, koje Državno izborno povjerenstvo ne prepoznaje kao korištenje državnog i lokalnih proračuna u predizborne svrhe. Posjet Benedikta XVI. Hrvatsku bi mogao koštati najmanje 30 milijuna kuna, koliko je koštao treći posjet pape Ivana Pavla II. U iznos nisu uračunate donacije državnih tvrtki i infrastrukturni zahvati nužni za impresioniranje pape, poput uređenja Žnjana koji je koštao 100 milijuna kuna.
Tko kome treba biti zahvalan na priznanju RH?
Ukoliko je nekome promaknulo, od naše se Vlade očekuje da, pored igranja uloge ushićenog domaćina, Benediktu XVI. prezentira i listu neispunjenih obveza prema Crkvi i razgovara o milijardu kuna vrijednom paketu dionica Croatia osiguranja.
Dirljivo je kako se Crkva zna zauzeti za svoja prava i prepoznati kako je u jednom dijelu povijesti pokradena. Vražja je šteta jedino što njeno stado iza sebe nema državu poput Vatikana da brine o njihovim interesima i 20 godina kasnije ubire zasluge na nečemu tako svetom kao što je prvo mjesto u utrci za priznanje hrvatske nezavisnosti.
Transparentnost i nacionalni interes
Vrhunac manipulacije je, pak, puštanje priče kako Crkva u ovom slučaju doista igra ulogu spasitelja ili, kako kolega Darko Pavičić piše, "vlasnika i čuvara nacionalnih interesa" jer "Crkva to nikada ne bi prodala strancima", a kao garanciju nudi i "transparentnost u crkvenom poslovanju". Priče su to na koje se možemo gorko i kratko, ali grohotom nasmijati i reći – ugovori Svete Stolice i Republike Hrvatske.
O kakvoj transparentnosti možemo pričati kada je riječ o instituciji koja prodaje neopipljive stvari i pritom ne izdaje račune?
"Samo iznosi iz državnog proračuna kreću se, ovisno o godini, negdje između 300 i 380 milijuna kuna, s tim da svaka županija daje 10 posto prihoda biskupiji, kao i svaka općina. Godišnje Crkva od poreznih obveznika dobije oko pola milijarde kuna, a ne odgovara za to na što troši", kaže don Ivan Grubišić. Amen.
Argument "Crkva to nikada ne bi prodala strancima" podrazumijeva lobotomiju većeg broja ljudi koji se sjećaju da na karti Europe postoji i država zvana Vatikan. Možda je pomalo populistički, površno, euroskeptično i tko zna kako još zastupati tezu o vanjskom neprijatelju. Ali, ako si jedan HDZ to dopušta s vremena na vrijeme, zašto ne razmisliti i o sljedećoj teoriji.
Zlatna (i sveta) stolica gazde Josepha
Hrvati nariču što su "izgubili" telekom, pa sad plaćaju impulse sto puta više od, nazovimo ga tako, gazde Kurta iz Njemačke. Plaču što su "izgubili" friško sanirane banke i što plaćaju sto puta veće kamate od gazde Joerga iz Austrije ili Silvija iz Italije. Kuka se i zbog gazde Kuhena koji je pomađario Inu.
Istina je da Hrvatska ništa tu zapravo nije izgubila, samo je prodala nizašto. Razumno je da se nakon takvih iskustava zapitamo i je li prijevod onog što se neslužbeno govori u crkvenim krugovima, rasprava o toj ništavnoj cijeni imanentnoj strateškim interesima na bubnju – što bi država davala u prodaju hrvatske resurse kad ih može dati Crkvi za 0 kuna?
Da očekujemo onda da gazda Joseph svojim dolaskom ulije blagost ili popriličnu skepsu i oprez u vjernička srca? A ako nije gazda, zašto se akvizicija tih dionica odvija pod njegovom prismotrom?
Što bi Isus učinio
Isus je, piše jedna popularna i zanimljiva i tragično eksploatirana knjiga, razbacao štandove i bičem rastjerao trgovce iz hrama jer nije želio da se od kuće njegova oca napravi pijaca. To je valjda jedini trenutak u Bibliji kada je Isus tako snažno, fizički ispoljio svoj bijes. Zanemarimo na trenutak to što se Svetom Petru – inače jedinom papi kojeg priznaje don Ivan Grubišić – nitko nije obraćao sa "Sveti Oče" i što su u Isusovom nauku o društvenoj hijerarhiji postojale samo dvije kategorije, braća i sestre.
Budimo iskreni kršćani, ako treba i katolici, i upitajmo se što bi Isus napravio da zatekne "Svetog Oca" za kompjutorom kako prati kretanje Crobexa i mešetari dionicama Croatia osiguranja? Vjerojatno bi zbog trgovaca bez štandova koji vladaju hramovima – srušio burzu.
