Smiješne li zemlje. Možeš do besvijesti uzvikivati ZDS na stadionu, možeš kukastim križevima išarati sve zidove u gradu, možeš DOPUSTITI da se desi referendum kojim će većina diskriminirati manjinu, ali nitko se neće zbog toga previše uzrujavati. Međutim, ako si dovoljno izravan, hrabar, ili lud, whatever, da, kako se to kaže, oskrnaviš neki državni simbol, kukala ti majka. Jer državni simboli su važniji od ičega drugog. Državni simboli su, simbolički rečeno, važniji i od same države. Oni predstavljaju državu od koje su važniji jer ionako više nije ostalo ništa drugo što bi je predstavljalo. Ili što još nije bilo oskrnavljeno.
Zato čuvajmo naše simbole. Više ništa osim njih nemamo. Ustavom zajamčeno pravo na rad, na primjer, važi se još samo na simboličkoj razini. Vrtoglava brojka nezaposlenih raste iz minute u minutu, ali koga briga – pravo na rad upisano je u Ustav i živi svoj život simbolički spokojno.
Pobunili smo se, ali na simboličkoj razini
Pravo na jednakost jedne od manjina u ovoj zemlji upravo je neki dan Ustavom proglašeno nepostojećim ali koga briga – u istom tom Ustavu, kojim su toj manjini uskraćena njena prava, piše da dotična manjina u stvari ima jednaka prava kao i većina. Ok, ona ta prava u stvari više nema, ali, u Ustavu piše da ih ima. Tojest, više ne piše. Mislim, piše. Dobro, nema veze, pustimo sad cjepidlačenje. Ima ih, eto, na simboličkoj razini. A gdje ćeš tražit više, kad više od toga ionako nitko nema.
E sad, kad većina ljudi u nekoj državi izgubi temeljna ljudska prava, vrijeme je da se ti ljudi pobune. Što smo mi i učinili već nekoliko puta. Organizirali smo se, digli svoj glas, pobunili se, pokazali svoj gnjev – ali, samo na simboličkoj razini. Lakše i spontanije odvijanje naših simboličnih revolucija omogućile su nam društvene mreže gdje opet sve vrvi od simbola. Tako imamo simbole za smijeh, takozvane smajliće, pa simbole za sviđanja, takozvane lajkove, i simbole za probuđenu građansku svijest – takozvane online grupe, peticije i stranice. Osobno sam sudjelovala u nekoliko simboličnih online grupiranja nakon kojih su slijedila okupljanja okupljenih online sudionika i uživo. Na tim uživo okupljanjima uvijek bi se pojavio također i – simboličan broj revolucionara. Što je i normalno, jer da ih se pojavilo više od simboličnog broja, to bi potkopalo temelje naše simbolične revolucije. A u simbole se, to svatko zna, ne smije dirati.
Zajednica Dalaj Lame i Zdravka Mamića
Zato se ne smijemo dirati ni u Zdravka Mamića, na primjer. On je, naime, isto simbol. Sad bih, znam, trebala napisati čega je on simbol u Hrvatskoj . Ili bar čega ja mislim da je on simbol. Ne mogu, jer urednica mi je rekla da je utuživo. A ja sam nezaposlena. Razumjet ćete. Da mi zbiči tužbu, moja financijska konstrukcija opstala bi još samo na simboličnim nogama. A i njegujem govor koji ne bi bio govor mržnje. Simbolički rečeno. Zato što sam ja miroljubiva k’o Dalaj Lama. Al’ da nisam, išla bih okolo i ljudima govorila svakakve gadarije i oni bi me mogli tužiti ali im ne bi prošlo jer bih se ja branila da nisam Dalaj Lama. I zato je i Dalaj Lama jedan od naših hrvatskih simbola. Pravosuđa. Možda uskoro na društvenoj mreži nad mrežama pokrenem grupu za prikupljanje potpisa za unošenje u Ustav odredbe po kojoj je hrvatsko pravosuđe zajednica Dalaj Lame i Zdravka Mamića.
Hvala Bogu, ubrzo će i Božić pa će ovaj narod, izmučen raznoraznim peticijama, inicijativama i refrendumima moći napokon malo odahnuti i opustiti se. Doduše, i Božić je prepun simbolike.
Kokoš umjesto tuke
Od božićnih drvca pa nadalje, većina građana će sa simboličnim sumama novca moći sebi priuštiti samo simboličnu simboliku ovog simboličnog blagdana. Koliko znam, većina će mojih poznanika, rodbine i susjeda za svečani obiteljski ručak ispeći kokoš s krumpirima. Neki i sa kiselim kupusom. Kokoš će nam svima ove teške, još jedne u nizu krizne godine, imitirati preskupu tuku. Jer, za pravu tuku rijetko tko više ima para.
Dobro, oni koji baš jako, jako, jako drže do tradicionalnih obiteljskih i religijskih vrijednosti sposobni su, unatoč teškoj situaciji, nekako doći do te tuke. Pa makar za nabavku iste morali i posuditi pare.
Ionako ih nitko neće pitati tko im je tu tuku zapravo financirao.
