Čak pedeset posto birača SDP-a, dakle članova, svoj glas na unutarstranačkim izborima koji bi se prvi puta u toj stranci trebali održati po načelu "jedan član, jedan glas", svoj bi glas dali Peđi Grbinu. Bira se i predsjedništvo, biraju se četiri potpredsjednika i bira se Glavni odbor stranke koja je u popriličnom rasulu. Peđa Grbin dakle slovi kao najtipovaniji kandidat i ako je o utakmici riječ, kladioničarskim riječnikom, na Peđu Grbina koeficijent bi bio negdje 1,2. Ako volite rizik, hendikep bi bio negdje oko 1,8.
SDP-ovci mi mogu zamjeriti što se ovako zafrkavam, ali stvar je uistinu smiješna, da ne kažem apsurdna, točno onoliko koliko je apsurdnim biti navijačem recimo Hajduka, što sam i sam, pa mi ne uzmite za zlo.
Dakle stali smo na Peđi Grbinu, koji po velikom istraživanju među biračima SDP-a vodi uvjerljivo i kvota na njega je takva kakva jest. Meni je kvota Peđe Grbina zanimljiva jer su mi se podudarili i neki datumi. Ne znam uistinu koliko vas se sjeća, ali prije godinu dana na Poljudu je pred 18.000 gledatelja gostovao Gzira United. Malteškom sastavu nitko nije davao šansu, kladionice najmanje i Hajduk je odlično ušavši u susret poveo već u sedmoj minuti golom Bassela Jradija preko Bašiča koji mu je prekrasnom dijagonalom asistirao preko desnog krila. Koeficijent na Hajduk bio je tada 1,2 prije tog gola, a hendikep ako se ne varam 1,8.
Ključna članarina
Kako imam pretplatu za istočnu tribinu na kojoj su najveći zajebanti na svijetu, pukla je priča kako utakmica nije gotova jer igrači malteškog sastava imaju dodatan motiv. Naime, pola igrača i pola rukovodstva kluba, uključujući trenera, nije platilo članarinu. Mudrijaš iza mojih leđa došao je do podatka kako je uprava Maltežana, koja je imala vlastite planove za klub, preveslala članove, igrače i simpatizere kluba koji su obavezni plaćati članarinu na način da je prije putovanja u Split na brzinu održala izbore, a sve članove kluba koji su bili dužni članarinu odbila pozvati na glasovanje.
Kao i igrače koji nisu platili istu.
Taj podatak bio je naravno smiješan i nije mi ništa govorio dok Jefferson nije u 57. minuti izjednačio. Veznjak Henrique, koji nije plaćao članarinu, odjednom se stvorio sam po lijevoj strani, prošao pored nezainteresiranog Jaira koji ga je samo ispratio pogledom i zavrnuo točno na glavu Jeffersonu koji nadskače braniče Hajduka i glavom pogađa za 1:1. Okrenuo sam se prema mudrijašu koji je sjedio iza mene na istočnoj tribini, a koji je skočio, pazite sad, u dresu Hajduka, na neočekivan obrat koji je ispunio na dobitnom listiću. Te su članarine zajebana stvar, pomislio sam, a još je zajebanija kada zbog takve jedne formalnosti dobiješ upravu za iduće četiri godine. Upravu koja veze nema s nogometom i gleda samo svoju guzicu.
Sve bi stavili na bubanj
Odmahnuo sam rukom i pogledao prema terenu na kojem se moj Hajduk sabrao i krenuo s centra u tajfunski juriš prema vratima slabašnih Maltežana. Okrenuo sam se prema mudrijašu i njegovim teorijama zavjere i članarinama, likujući jer će možda shvatiti da u realnom životu to ne prolazi, već prolaze moji listići sa kvotama 1,2. tj. favoriti, oni za koje čak pedest posto birača SDP-a, pardon, Hajduka, ne da vjeruju da će pobjediti, nego bi ruku stavili u vatru, na bubanj stavili rodnu kuću, ženu, djecu i pripadajuće im vozilo.
65. je minuta i Poljudom se iz 18.000 grla ore hrvatske budnice, hajdučke bodrene i malteško podjebavajuće i čeka se taj prvi gol koji će otključati stadion, da ovaj u posvemašnjoj apstinenciji koja traje desetljećima, napokon eruptira kako Bog zapovijeda. Stameni Josip Juranović ulazi poput buldoždera među obranu Maltežana i glavom pogađa vratnicu, što Poljud baca u ekstazu. Gol visi u zraku i Juranović se namješta na izvođenje kornera. Sjever bodri stasitog Juranovića uz prigodnu: "Gazi, gazi gazi Srbina, Srbina, Srbina". Lopta pogađa Jradija točno u glavu i ovaj skida paučinu sa prečke. Splićani kreću silovito, krv se osjeća u zraku i Juranović me podsjeća na Ivana Gudelja. Prolazi okomito kroz obranu i stvara već novu gužvu ispred vrata Justina Habera, kojem prvi puta čujem ime, naravno, od mudrijaša iza leđa.
"Haber, to je golman, isto nije platio članarinu, pa igra, naravno.“
Jebala te članarina, rekao sam tiho za sebe grizući nokte. Hajduk napada, ali mi svi ti napadi sve više djeluju jalovo. Napokon se otvara preko lijevog beka, ovaj kliže u prazno i lopta ide na krilo, centaršut i cijeli stadion se hvata za glavu. U stilu Vladimira Beare, Justin Haber vadi loptu iz samih rašlji, paradom na kojom bi mu pozavidio i najveći vratar svih vremena. Niti minutu nakon toga, čudesno nogom brani izlazak Jradija na čistinu pred šesnaest, i ja sam već dobrano zabrinut, kako za svoj listić, tako i za sudbinu SDP-a, pardon, Hajduka.
Takav je nogomet
I tada se dogodilo. Moralo se dogoditi. Takav je naime nogomet. Niti njime vladaju korumpirane uprave, niti oni koji nisu platili članarinu. Kada je sve bilo na strani Hajduka koji je, da nije bilo tog nadahnutog Habera mogao već voditi sa četiri prema jedan, kada je kompletna momčad u bijelom bila na suparničkoj polovici i kada su svi osim mudrijaša iza mene vidjeli pobjedu, u prazan prostor na jednu svijeću u ništa utrčava Kone i škaricama s gotovo dvadest metara, u 69. minuti – zabija u rašlje.
Taj je Kone, da skratim ovu tužnu priču, nakon deset minuta zabio i treći gol i time možda zauvijek zapečatio nade birača SDP-a, pardon, Hajduka, da će taj nesretni klub ikada više biti velik. Velik kakvim je nekada bio. Od te večeri, ja jako dobro pazim na mudrijaše koji govore iza leđa o članarinama i na mudrijaše koji skaču od sreće kada njihov voljeni klub izgubi ne možda zadnju utakmicu koja bi ga vratila među velike, već kada izgubi samopoštovanje.
Tako se po prilici danas osjećaju birači SDP-a. Kao navijači Hajduka na toj povijesnoj utakmici koja nas je sve otrijeznila. Te večeri čak i oni zadrti shvatili su da Hajduk više nikada neće biti velik klub. Kao što je to možda shvatio Leo Messi onu večer kada je gledao kako mu Bavarci zabijaju osam komada. Takve su večeri u životu ključne. Jer vas otrijezne. Postave vas u surovu stvarnost. Birači SDP-a u dlaku su isti kao i navijači Hajduka. Već dvadeset godina ti ljudi se nadaju i žive u uvjerenju da je SDP, tj. Hajduk velika stranka, veliki klub. Jer ima toliku silnu vojsku pristaša, toliku silnu vojsku ljubavi. No niti navijači Hjaduka, a bogami, niti navijači SDP-a ne mogu protiv najgorih u svojim redovima. Najgorih koji neće dobrobit svoga kluba, dobrobit svoje stranke, staviti pred osobnu dobrobit. I domisliti se kako da se domognu fotelja, kako da se domognu kluba, kako ga se domognu lagodna života.
I opet - članarine
Kada je Glavni odbor SDP-a donio odluku da će se 26. rujna provesti unutarstranački izbori od oko 33.000 članova SDP-a tek je njih 7397 imalo plaćene članarine. To je oko 22,4 posto birača SDP-a. Kada se shvatilo u čemu je kvaka, ubrzano se prišlo podmirivanju članarina, no taj broj nije značajno narastao jer ga uprava kluba, pardon, vodstvo stranke, nije ažuriralo pa danas iznosi mizernih 11.559, što u postocima znači tek možda malo više od njih 35 posto. 35 posto članova SDP-a koji su platili članarine odlučivat će dakle o sudbini SDP-a i mogu samo zamisliti kako je danas biti član SDP-a. To vam je po prilici kao da navijate za Hajduk.
Hajduk koji je onu nesretnu večer izgubio od malteškog Gzira Uniteda i tako pokopao zauvijek onaj slavni Hajduk, kao i svu nadu da će taj i takav klub uskrsnuti bilo kada više.
Zadnja budala
Točno pamtim taj osjećaj kada sam se iz svijetlom okupanog Poljuda vukao kući. Takav osjećaj uskoro će imati i navijači SDP-a. Oni najzagriženiji. Osjećao sam se kao zadnja budala. Jer sam dječački vjerovao da na svijetu još postoji poštenja, još postoji vjere, još postoji čojstva. Čojstva kakvo su mi pokazali tu večer Justin Haber i Kone, koje će već u drugom kolu uprava malteškog kluba koja je mali klub preuzela mal'te ne prevarom putem članarina – prodati.
Gzira United će izgubiti u idućem kolu bez pola te momčadi, za Gziru United više nitko nikada neće čuti osim vašeg kolumnista koji je tu epsku večer, sa tim epskim golom u rašlje i možda najvećim nogometom koji sam u životu svome vidio, (a vidio sam ga u svoji pedeset goina hvala Bogu i previše), shvatio da u životu ne kroje nogomet ideali, već siva eminencija sakrivena iza primjerice neplaćenih članarina pa time ljudi koji nešto istinski vole i nemaju svoj glas.
Pa iako je koeficijent na Peđu Grbina samo 1,2 i iako je pedeset posto birača SDP-a suglasno da je Peđa taj koji će SDP vratit na stare staze slave, ja se sjećam onoga mudrijaša sa istočne tribine koji me upozorio na članarine.
Tako valjda umire demokracija. I tako valjda umiru iluzije.
Ali nitko Hajduku nije kriv što se uopće našao u situaciji da igra s nekom Gzirom United.
