Godinama je sredstvo zastrašivanja bio Haški tribunal i glavna tužiteljica Carla Del Ponte. Hrvatska se obračunavala s avetima svoje prošlosti, ne zato što je nacija nužno sazrijevala i spoznavala da je u ratu bilo nečasnih djela i ljudi, nego zato što se strepilo od negativnog izvješća te strašne gospođe. Posljedica je da ni danas ne postoji kritički odmak niti dubinski usađeno razlikovanje onih koji su se časno i pošteno uključili u obranu svojih domova, od onih koji su bili nečasni, rat iskoristili za bogaćenje ili radili nezamisliva zvjerstva.
Kada je hrvatska politička elita s vrata skinula teret Haaga i Carline packe, ali čak i paralelno s tim razdobljem, kao dobro sredstvo zastrašivanja došla je Europska unija. Premda se članstvo u toj zajednici predstavljalo kao cilj kojemu nema nikakve alternative, morale su se podnijeti velike žrtve. Tako smo godinama s najviših instanci slušali opravdanja kako se ovo ili ono mora napraviti jer to od nas zahtijevaju zločesti europski birokrati.
Građane se svelo na sredstvo za manipulaciju (što nije tako komplicirano kada je u državi svega nekoliko postotaka visokoobrazovanih). Odjednom neprijatelji nisu bili domaći tajkuni, koji su se obogatili u ratu i koji su opljačkali državu dok su je drugi branili, nego neki tamo imaginarni stranci, koji će, eto, pokupovati pola države.
Za iznimnu nespremnost poljoprivrednika za ulazak na zajedničko europsko tržište nisu više bili krivi svi ministri poljoprivrede, koji su neselektivnim dijeljenjem mizerije držali vojsku seljaka u stanju socijalne obamrlosti, a, s druge strane, najveće iznose potpora davali ionako velikom Todoriću, čiji koncern je, valjda, sada jedini i spreman boriti se na tržištu EU. Ma krivi su, naravno, ti mrski Europljani koji štite svoje, a naše žele izbrisati s lica zemlje.
Za 20-godišnju agoniju brodogradilišta, koja nužno vodi stečajevima, isto tako nisu krivi svi ministri gospodarstva, kojima je bilo lakše upucavati milijarde i milijarde naših kuna, nego osmisliti način da ona postanu profitabilna. Kad se gladni škverani presele na ulice, već će im netko od ministara objasniti kako bi država i dalje davala novce, ali ne može jer joj ne daju iz EU.
Najnoviji bauk je dolazak MMF-a, odnosno njegov povratak na ove prostore. Guverner Željko Rohatinski prokušanom je metodom počeo razbijati i taj tabu. Posljednji je kojeg se može prozvati katastrofičnim, ali konačno je i to rekao: "Pogriješili smo što nismo pozvali MMF." Pojednostavljeno rečeno, guverner je pojasnio kako nismo bili u stanju sami provesti nužne reforme za izlazak iz krize, a da bi nas aranžman s MMF-om na to primorao. Guvernera je podržala većina ekonomskih analitičara, ali i poslodavci. Jedini protivnici, čini se, neizbježnog još su uvijek premijerka i sindikati. Razlog – MMF bi smanjio plaće?! Kao da se to ionako nije dogodilo, i to puno prije harača. No, problem je što se to u najmanjoj mjeri dogodilo u sektoru koji je ujedno najveća sindikalna i biračka baza – državnim i javnim službama. Dok država nije otpustila nikoga, nego je i dalje zapošljavala, u privatnom sektoru došlo je do masovnih otkaza i rezanja plaća za 20 i više posto. No, to nije bilo dovoljno, pa je ministar financija Šuker smislio harač kako bi, tobože, svima jednako uzeo.
Kada je na taj način pokupio gotovo tri milijarde kuna, ne pada mu na pamet konkretno objasniti na što je te novce utrošio. Na novinarska pitanja o tome odgovara: "Kako mislite na što? Pa, na troškove proračuna!" Kao da je riječ o tri, a ne o tri milijarde kuna.
Teško je ne biti nepovjerljiv prema ministru koji misli da ne treba do zadnje kune opravdati sve što nam je uzeo. Isti taj Šuker, naime, i dalje vodi državne financije na način da nam, pored nevjerojatnih 22,5 milijardi kuna troškova državne administracije, na leđa tovari još dvije milijarde troškova za ugovore o djelu, dakle za poslove koje bi morala moći napraviti ta ista preskupa i pregolema administracija. I onda bi MMF bio gora opcija?! Teško. Bio bi gora opcija za vladajuće jer bi program koji su napisali i koji je, doista, dobio potporu Rohatinskog, Svjetske banke i MMF-a, morali konačno i provesti. Njegova provedba bila bi bolna, ali je nužna. HDZ i partneri bi sasvim sigurno izgubili i posljednji tračak nade da će ponovno osvojiti vlast. To je jedini razlog zašto nas plaše dolaskom MMF-a i ujedno razlog zašto bi nas toga najmanje trebalo biti strah.
