Velimir Srića, ekonomski stručnjak i profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, prije par dana predstavio je svoju knjigu Hrvatska 2020 - Jedna moguća budućnost, koja razrađuje strategiju za ostvarenje vizije Hrvatske kao regionalnog vođe društva znanja.
Knjiga nudi ideje i optimizam, istaknuo je tom prilikom predsjednik Josipović, inače autor predgovora, dodajući da je autor predvidio što bi Hrvatska mogla biti ako u njoj bude dovoljno pameti, rada, razumijevanja, truda i dijaloga.
A dok je Srića predstavljao knjigu, naši su vrli pregovarači izvojevali spektakularnu pobjedu nad EU pa nam EU neće u potpunosti zabraniti sadnju novih vinograda, nego će se loza ipak smjeti saditi na onim terenima koji su NEKAD bili uvedeni kao vinogradi.
HALO, EU
Izmaštajmo sada mogući scenarij iz 2020. Radni naslov ćemo posuditi od Sriće, dakle Hrvatska 2020 – Jedna moguća budućnost. Situacija je sljedeća – čovjek, Hrvat i katolik (u daljnjem tekstu ČHiK) želi posaditi stotinjak loza na parceli pred kućom na kojoj su do sada bile breskve. Prvo što radi – zove info telefon "HALO, EU".
OPERATER: Ovdje "Halo, EU", Trpimir pri telefonu, kako vam mogu pomoći?
ČHiK: Kume, vaka je situacija – posadija bi prid kućon stotinjak loza, oće li se Evropa naljutit ako ja to učinen?
OPERATER: Da li je na dotičnoj parceli NEKAD bio vinograd?
ČHiK: Dašta je, bože moj. Prije nego san praske posadija. Pitaj bilo koga u selu, svako stariji od dvaest godin će ti to potvrdit.
OPERATER: To je irelevantno, gospodine, bitan je katastar.
ČHiK: Pa šta mi je činit?
OPERATER: Provjerite u katastru, ako tamo stoji da je tu NEKAD bio vinograd, smijete saditi.
ČHiK: Dobro je, momak, fala ti lipa.
Pašnjak
ČHiK poklapa slušalicu, a onda je ponovno uzima u ruke. Naziva maloga Stipana, koji je oženio Mariju, sestru od neviste kuma mu Joze. Objasni Stipanu najprije tko je – od svekra ženine mu sestre kum, a onda mu potanko objasni situaciju. Stipan mu obećava da će nazvati za dan, dva. Za dan, dva, Stipan zove.
STIPAN: Evo, sve sam vam provjerija.
ČHiK: Pa šta piše?
STIPAN: Piše da je tu pašnjak.
ČHiK: Kakvi pašnjak, muku ti Isusovu (Ljevak, poludi!), nema tri koze u cilomu selu!
STIPAN: Tako mi piše, bože moj, tri parcele, sve tri pašnjak.
ČHiK: Ma kako tri kad je to sve jedna parcela, na donjemu dilu mi je kuća, na gornjemu praske.
STIPAN: Tako piše.
ČHiK (misli, misli): Aaaa, sad san se sitija. To su parcele od pokojnih Špire, Ante i Jakova. Ali moj pokojni ćaća se poza rata minja s njima.
STIPAN: Kojega rata?
ČHiK: To ne znan. Ili je prvi ili drugi, ovi zadnji sigurno nije.
STIPAN: Ali to nije nigdje zavedeno.
ČHiK: Pa to znači da mi ni kuće nema?
STIPAN: Nema, piše pašnjak. A provjerija san usput i zemljišnik, na te tri parcele je uknjiženo pedeset i šest vlasnika.
ČHiK: U ime oca i sina... Pa je li to bogu za plakat? (uzdahne) Dobro je, Stipane, fala ti lipa.
ČHiK prekida razgovor, a onda ponovno naziva "HALO EU".
OPERATER: Ovdje "Halo EU", Trpimir pri telefonu, kako vam mogu pomoći?
ČHiK: Ja san zva ima tri dana oko vinograda. Vidija san u katastru, tamo piše da je to pašnjak.
OPERATAR: Onda, nažalost, ne smijete saditi lozu.
ČHiK: Ali, kume, dođi ovde, pitaj koga oćeš, svak će ti reć da je tu bija vinograd. Dice mi moje! Dvaest godina san ga ora i kopa.
OPERATER: Ja vam tu ne mogu pomoći, ako u katastru stoji da je pašnjak, ne smijete saditi.
Trpimir potom otrpi sljedeće.
ČHiK: Znaš šta, Trpimire, ajde u pizdu materinu i ti, i katastar, i ova država, i Evropska unija! Svi ajte u pizdu materinu!
Potom tako bijesan, uzima sjekiru u ruke i kreće sjeći breskve. Nakon mjesec, dva, naš ČHiK je pred kućom zasadio vinograd, a potom s lopatom otišao do vrta iza kuće i iz ćoška u vrtu iskopao sanduk, iz njega izvadio najlon, iz najlona deku, a iz deke kalašnjikov (iz zadnjeg rata, koji kao ni kuća nigdje nije zaveden).
I tako naš ČHiK, 2020., sjedi na balkonu kuće koje nema, držeći u ruci kalašnjikov kojeg nema, štiteći vinograd kojeg također nema.