Svaku usporedbu s Ivom Sanaderom u ovom trenutku Radimir Čačić imao bi pravo smatrati uvredljivom. Gorki i prezrivi komentari nakon što su obojica osuđeni na zatvorske kazne (a generali Gotovina i Markač oslobođeni) raširili su se internetskim forumima toliko da su nekoliko novinara i jedan od dužnosnika u Hrvatskom novinarskom društvu osjetili potrebu na svojim Facebook profilima ukazati koliko je neukusno likovanje u Čačićevom slučaju. Ivo Sanader osuđen je za korupciju gigantskih razmjera, a Čačić za uzrokovanje prometne nesreće u kojoj je poginulo dvoje ljudi. Razlika je očigledna.
Nažalost, svojim ponašanjem nakon pravomoćne presude sam je Čačić izazvao usporedbe. Prije nekoliko večeri gledali smo na Hrvatskoj televiziji uzoran dvodjelni dokumentarac o Sanaderu autorice Anke Bilić Keserović. U njemu je Jadranka Kosor objašnjavala kako je Sanader nastojao voditi Vladu i nakon što je dao ostavku na mjesto premijera. Nije prošlo ni nekoliko dana od odlaska Radimira Čačića iz Vlade, a ministar Vrdoljak, član HNS-a, koji je preuzeo Čačićevo Ministarstvo gospodarstva, već se pohvalio da se o poslu redovito konzultira s donedavnim prvim potpredsjenikom. Ta sličnost Sanadera i Čačića nije slučajna.
Na čelu HNS-a od Tuđmanovih vremena
Nije riječ o primopredaji posla između Čačića i Vrdoljaka. Stvar je u tome da Čačić nije napustio politiku, da je ostao na čelu HNS-a, a u Hrvatskoj već od Tuđmanovih vremena, kao i u socijalizmu, državne poslove vode čelnici stranaka. Zato Tuđman i nije bio "nestranački predsjednik", kao predsjednik stranke vodio je i Vladu, a iz istog je razloga isforsiran ulazak u Vladu šestočlane koalicije predsjednika HSLS-a Dražena Budiše. Nakon što je putem "aktiviranja funkcije počasnog predsjednika" Sanader "pokušao puč" (Šeksove riječi) jedini način da se njegov utjecaj minimizira bilo je izbacivanje iz stranke. Ostajući na čelu HNS-a Čačić je ostao i član Vlade, samo drugim sredstvima.
Možda će sve biti jasnije uoči li se sljedeća bitna politička sličnost Sanadera i Čačića. Riječ je o personalizaciji institucija, odnosno o podređivanju institucija nekom točno određenom čovjeku, njegovim osobinama, kapacitetima i karakteru. Tek se danas vide sve konzekvence činjenice da je Vlada Kukuriku koalicije imala u svojem sastavu vrlo neobično mjesto prvog potpredsjednika. To je mjesto sad preuzela Vesna Pusić, ali s drugim ovlastima. Koordinaciju za gospodarstvo ne vodi više prvi potpredsjednik(ca) nego ministar Grčić.
To znači da mjesto prvog potpredsjednika nije bilo smišljeno radi ispunjavanja nekih funkcija koje su predviđene Vladinim programom, nego da se taj naslov podijeli HNS-u (vjerojatno prema Koalicijskom sporazumu). To dakle znači da je Vlada dizajnirana prema potrebama stranaka, a stranke nisu u nju delegirale svoje članove prema potrebama Vlade.
"Država to sam ja"
Kako je HNS očito utjecao svojim zahtjevima na kreiranje Vlade nije čudno da se Čačić može ostaviti svega, ali ne ostavlja HNS, izvor svoje moći, organizaciju u kojoj dominira kao u svojoj obiteljskoj firmi. Trzavice, nesporazumi i sukobi koji su se intenzivirali nakon Čačićevog odlaska – a koje sad uočava i predsjednik Ivo Josipović - posljedica su načina na koji je vlada sastavljena. Personalizacija institucija, a o tome je ovdje riječ, karakteristika je preddemokratskih društava.
Ne treba puno dokazivati da su u Sanaderovo doba sve državne institucije bile podređene njemu osobno. Notorni je slučaj, spomenut i u dokumentarcu, kad je teške pregovore Ivana Šukera i sindikata prekinuo potpunim dezavuiranjem svojeg ministra financija pitanjem "Tko je rekao da nema novca? Ima novca." Šuker je sindikatima naravno tvrdio da novca nema. No prema načelu "Država to sam ja" Sanader se ponašao praktički svakodnevno. Upravo to je otvaralo mogućnost korupcije. Dizajniranje institucija prema vlastitim željama, zahtjevima i karakteru je korupcija sama, čak i da je Sanader nije novčano konzumirao. Rašireni oblik personalizacije institucija je zapošljavanje stranačkih kadrova na radna mjesta koja su dizajnirana upravo i samo za njih. Sindikati Hrvatskih autocesta ovih dana upravo o tome govore.
Nije li Radimir Čačić otvarao i ad hoc agencije da riješi neki aktualni problem. Što će sad biti s njima? Slično je učinio i Franjo Tuđman kad je kreirao mjesto čuvara državnog pečata da udomi odani stranački kadar Ivana Milasa. Kad je Milas napustio to mjesto ugasila se i institucija. Osiguranje njihove trajnosti prvi je korak prema depersonalizaciji institucija, a to je ono što karakterizira demokraciju koja više ne piša u pelene.
Nevolja je što nisu pojedincima podređene samo stranke i državne institucije. I ekonomski program Vlade srastao je s likom i djelom jednog čovjeka, donedavnog prvog potpredsjednika, s njegovim aktivističkim graditeljskim karakterom. Vrdoljak je možda u pravu: za provedbu tog programa stvarno je potrebno konzultirati samo njega, Radimira Čačića. Ako to itko može provesti onda je to samo on. Ali, to je slabost programa, a ne Čačićeva snaga.
Hrvatska Vlada pod hitno treba novi ekonomski i politički program. Istodobno to je izgleda i jedini način da Čačić zaista i iziđe iz Vlade.
