Posljednjih nekoliko dana zapljusnuti smo neočekivanom dozom interesa koji je iskazan za ACTA-u, međunarodni sporazum čiji je cilj reguliranje zaštite intelektualnih prava i autorskih djela.
S druge strane, sporazum je do svoje konačne verzije značajno razvodnjen i ublažen, a ujedno je vrlo mali broj onih koji je tekst sporazuma doista i pročitao, no svejedno mnogi o njemu imaju vrlo isključivo mišljenje. Svoje mišljenje, uz razna objašnjenja, izno je i Marko Rakar, komunikacijski stručnjak.
Jedan od prvih mitova koji se uporno ponavlja je kako će internet provideri, dakle tvrtke koje vam osiguravaju internet vezu biti putem ACTA sporazuma prisiljeni promatrati ili instalirati opremu kako bi bili u stanju identificirati promet zaštićenih materijala (pjesama, videa i slično). Ničega niti sličnoga nema u sporazumu, nema ni takozvanih 'three-strikes' prijedloga, kao ni isključivanja s interneta. U sporazumu nema ništa ni o generičkim lijekovima za siromašne Afrikance i Azijce. I posljednje, ACTA ne predviđa mogućnost da bi se neke od web stranica mogle ukinuti brisanjem kroz DNS sustav, baš kao što ni internet provider neće biti zaduženi da promatraju komentare i sadržaje korisnika kako bi bili sigurni da nema objavljenog zaštićenog materijala.
Naravno, piše Rakar, ACTA nije nužno niti dobar sporazum jer sve ono što ACTA predviđa uglavnom je predviđeno našim zakonima i već sada je kažnjivo, no način provedbe i konsekvence su drugačije definirane. Problematičnim bi se tako mogao pokazati članak 12. koji u jednoj rečenici kaže kako se vlasti moraju pobrinuti da proaktivno spriječe promet autorskim ili drugim pravom zaštićenog materijala – iako je ovdje eksplicitno naglašen promet roba i sprečavanje puštanja takve robe u trgovinske kanale (primjerice lažnu robu poput odjeće, nakita i slično) – što bi se moglo primijeniti i na internet promet kako to naglašava Anonymous, no da bi se to desilo vlasnik prava mora dokazati kako je povreda prava 'izvjesna', što pak znači da je vlastima potrebno podastrijeti neki suvisli dokaz o takvoj aktivnosti.
Piratstvo je dobar način promocije za mnoge
ACTA previđa i konkretnu kriminalnu odgovornost, dakle ne samo prekršajnu kaznu ili civilni naknadu štete ali ponovno, samo u slučajevima gdje je dokazano kako se radi o stavljanju u promet radi ostvarivanja novčane dobiti. Najproblematičniji je ipak članak 27. koji se eksplicitno bavi prometom digitalnih dobara i koji već u prvoj rečenici kaže kako je potrebno osigurati brze i efikasne procedure kako bi spriječili povredu prava, odnosno kako je potrebno osigurati rješenja koja će odvratiti potencijalnog počinitelja. Također, ACTA kaže kako je potrebno zakonskim putem spriječiti svaki pokušaj da se utječe na uređaje ili softver koji je dizajniran da onemogući ili ograniči pojedine funkcije (primjerice kopiranje), a jednako tako je zabranjeno uvoziti, prodavati ili proizvoditi uređaje koji bi tako nešto omogućavali ili otežali kontrolu, prenosi Večernji list.
I za kraj, Rakar piše kako se slaže s tvrdnjom mnogih kako je piratstvo ili kopiranje audio i video sadržaja elementarni sustav distribucije i promocije za mnoge. Hrvatska može i ne mora pristupiti ACTA sporazumu, s jedne strane kao uređena zemlja koja se trudi pripasti europskom krugu moramo regulirati i poštivati intelektualna prava – taj dio bi morao biti jasan svima; no jednako tako, zbog naše male veličine, pravnih i drugih problema jednostavno smo osuđeni da pojedine sadržaje konzumiramo kao pirati. Uz malo sreće, svijetom prošireni bunt zaustaviti će ACTA sporazum i prije nego što mi moramo donijeti našu finalnu odluku.
