U rekordnom roku nakon izbora HDZ je objavio da ima osiguranu većinu u parlamentu te je izgledno da će Andrej Plenković dobiti od predsjednika države mandat za sastav još jedne Vlade.
Činjenica da HDZ u tome neće morati ustupati dio kolača izvršne vlasti stavio ih je u poziciju da ispune predizborno obećanje o smanjenju broja ministarstava, što se predstavlja kao racionalizacija državne uprave. Odluka o konačnom broju ministarstava još uvijek nije donesena, no izgledni mandatar i još uvijek aktualni premijer Plenković je kazao da želi kompaktniju Vladu koja će imati između 12 i 20 resora.
"Gledamo što je primjereno ovom trenutku kako bismo formirali Vladu koja će biti kompaktna i možda lakše upravljiva. Dosad nas je bilo 20, plus ja kao predsjednik, to je puno ljudi za koordinaciju te ćemo taj broj smanjiti. Nije riječ o deset ili 12 resora, bit će ih između 12 i 20, ali će Vlada biti funkcionalnija i učinkovitija", rekao je Plenković u četvrtak.
Je li riječ o stvarnoj racionalizaciji ili samo kozmetičkom potezu pitali smo profesora sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Ivana Koprića.
''Smanjenje broja ministarstava donosi organizacijsku izvanjsku promjenu koju ljudi mogu prepoznati na prvi pogled u nazivima ministarstava i drugih organizacija, ako će još neke od njih biti zahvaćene. Obično je to povezano s određenim idejama predsjednika Vlade o tome kakvu bi početnu poruku o svojoj budućoj vladi htio poslati građanima'', tvrdi Koprić.
Kao primjer je Koprić naveo Ivu Sanadera.
''Ivo Sanader je prilikom formiranja svoje prve Vlade javno govorio o tome da želi malu, mršavu državu (eng. „lean state“). Kroz smanjenje broja ministarstava na 13 u samom početku je htio pokazati kako će ustrojiti državnu upravu po modelu Margaret Thatcher, modelu novog javnog menadžmenta. Međutim osim tih početnih spajanja nekih organizacija, ozbiljnih promjena unutar njih u smislu racionalizacije strukture i općenitog smanjenja državne uprave nije bilo'', kazao je Koprić.
Dobra prilika i loša praksa
Kada se spajaju organizacije, to je u Hrvatskoj obično dobra prilika koja završi lošom praksom. Dobra prilika je u tome da se pripremi racionalnija unutarnja struktura državne uprave. Obično se završi lošom praksom razmještanja onih službenika koji se novim ministrima ne čine lojalni, napominje profesor.
''Riječ je o Vladi kontinuiteta, istog premijera, pa me stoga čudi ta ideja. No, ne želim unaprijed tvrditi da su namjere loše, jer je doista moguće da se razmisli o tome koliko je radnih mjesta nepotrebno, što bi bio dobar efekt'', smatra Koprić.
No, ogroman problem kojeg mnogi nisu svjesni je što od početka hrvatske države nije napravljen katalog poslova koje bi trebala obavljati državna uprava. Nikada nije točno utvrđeno ni oko koji sektora javnih poslova bi trebala biti formirana ministarstva pa da se resorna podjela ustali.
Siva zona
''U zakonima se govori samo o vrstama organizacija državne uprave i načinima na koji se koncipira organizacijska struktura, ali nigdje nije rečeno koju su to poslovi za koje je državna uprava nadležna. To se radi naknadno pa se prilikom formiranja pojedinih organizacija državne uprave neki poslovi izmišljaju, samo da se opravda osnivanje. Riječ je o sivoj zoni koja se popunjava kako se kome svidi'', objašnjava Koprić.
Svaki put kad se formira vlada utvrđuje se koje to poslove ministarstva uopće trebaju u Hrvatskoj obavljati. Kroz to se i značajan krug poslova koji su Ustavom zajamčeni jedinicama lokalne samouprave i županijama jednostavno tijekom vremena prelio u državnu upravu.
Radna mjesta se mogu izmišljati
Temeljem kataloga poslova državne uprave bi se vidjelo koliko državna uprava treba ljudi, no u Hrvatskoj taj katalog ne postoji. Kad netko ima privatnu firmu, onda se organizacijska struktura kroji prema cilju, vrsti i količini posla, a ako se ne zna čak ni koje poslove državna uprava treba obavljati, onda se radna mjesta mogu i izmišljati. Nepostojanje kataloga poslova onemogućava nadzor racionalnosti strukture državne uprave.
''Govorim iz iskustva, radili smo velike projekte 2006. i 2007., financirane od međunarodnih organizacija na zahtjev tadašnje vlade, o racionalizaciji uprave. Glavni nam je problem bio što nema jasnih lista poslova niti se znaju ciljevi koje treba postići. Čemu pojedino ministarstvo treba služiti? Ako poslovi nisu unaprijed određeni onda je jako teško utvrditi jesu li sva radna mjesta koja su formirana uopće potrebna'', izjavio je profesor. Međutim, nalaze istraživanja i stručna rješenja za poboljšanje organizacije hrvatske birokracije, u kojem su sudjelovali domaći i strani stručnjaci Sanaderova je vlada ''pospremila u ladicu''. Ni kasnije vlade nisu te elaborate uzele u ozbiljno razmatranje premda su s njima bile upoznate.
Što za Republiku Hrvatsku znači resor obrane? Moglo bi se
nabrojati 200 poslova ili 20 poslova, i tek kad se to napravi
moglo bi se procijeniti treba li nam ministarstvo s 2000 ljudi
za 200 poslova ili s 200 ljudi za 20 poslova
"Radi se napamet"
Trenutni Vladin prijedlog o spajanju ministarstava spaja neka ministarstva, no tvrdi profesor ''to se radi napamet jer se ne zna što će nove organizacije zapravo obavljati i kako će se postići racionalizacija ili bolje funkcioniranje''.
''Obrana je posebni resor, u to nema sumnje, ali unutar njega trebalo bi znati koji poslove on sadrži i koliko je radno opterećenje tim poslovima. Što za Republiku Hrvatsku znači resor obrane? Moglo bi se nabrojati 200 poslova ili 20 poslova, i tek kad se to napravi moglo bi se procijeniti treba li nam ministarstvo s 2000 ljudi za 200 poslova ili s 200 ljudi za 20 poslova'', objasnio je.
"I kako se rade reorganizacije ovog tipa koji je najavljen? Tako da netko zadužen za oblikovanje strukture novog ministarstva pita da li da osnujemo neki odjel ili ne i zaključi, bolje da nego ne. A koliko nam radnih mjesta treba? Recimo deset, nemamo pojma zašto, zasad možda znamo da imamo potrebe za tri, ali možda nam zatreba u budućnosti pa neka se nađu. Tako nitko normalan i zdravog razuma ne bi radio u privatnom sektoru", zaključuje Koprić.
Zaključuje da je u privatnom sektoru takav pristup oblikovanju organizacijske strukture nemoguć, dok u javnom prolazi zbog neznanja o tome što je organizacijska struktura i koje su osnove njezinog oblikovanja, a tu je katalog poslova koje državna uprava treba obaviti s objektivnom procjenom radnog opterećenja nenadoknadiv. Kad bi se ušlo u utvrđivanje tih poslova moglo bi se analizirati koje od njih doista treba obaviti u javnom sektoru, koji spadaju u ustavne kompetencije lokalne samouprave, a koje treba izostaviti i prepustiti civilnom društvu, privatnom sektoru ili jednostavno ukinuti kao javne poslove na koje se troši javni novac.
