'Neizmjerno me žalosti kako su malo mladi ljudi u Hrvatskoj zainteresirani za živote svojih djedova i baka. Kao da ne pričaju jedni s drugima. Do iduće generacije, mnoge priče koje su se dijelile stotinama godina usmenom predajom, bit će izgubljene. Bit će to užasan gubitak za hrvatsko nasljeđe i identitet', rekao je Norris, koji je nakon što je vidio što se Hrvatskoj događa tijekom Domovinskog rata odlučio dokumentirati neprocjenjivu štetu koju su trpjela hrvatska kulturna dobra.
Šokiran uništenjem hrvatskog kulturnog nasljeđa
'Nekoliko mjeseci prije mog posjeta, hodajući kroz Covent Garden u Londonu, vidio sam fotografiju kako visi na kraju hodnika. Prepoznao sam je, bio je to nedavno oštećen dio samostana u Dubrovniku, fotografija iz novinskog članka. Slika je bila dio fotografske izložbe koja je prikazivala uništavanje hrvatskih kulturnih spomenika. Upravo sam došao s vlastite izložbe koja je bila rezultat trogodišnjeg rada na snimanju izgradnje velikog kulturnog spomenika u Londonu, nadogradnje Nacionalne galerije na Trafalgar Squareu. Ali ono što sam vidio na ovim fotografijama je prikazivalo namjerno ciljanje hrvatskog kulturnog nasljeđa. Ono što je za mene bilo osobito šokantno je to što sam tako pozorno pratio kompliciran i težak proces stvaranja nacionalnog spomenika da bih shvatio kako se lako kultura jedne nacije može uništiti', rekao je Andrew, koji je otputovao u Zagreb te odsjeo u Hotelu Dubrovnik u kojem su tih dana uglavnom bili smješteni vojni časnici. Tadašnji direktor Klovićevih dvora, Ante Sorić, na raspolaganje mu je odmah dao automobil s vozačem, prevoditelja i ključ od studija u Kuli Lotrščak. Noću je tonuo u san uz zvuk pucnjeva iz blizine grada.
Potom se vratio u Englesku te devet mjeseci slikao i pripremao izložbu vlastitih crteža, fotografija i dojmova koje je skupio tijekom boravka u Hrvatskoj. Radove je izložio u praznoj trgovini u elitnom dijelu Londona. Ondje je izradio instalaciju koja je predstavljala uništene kuće koje je vidio u Hrvatskoj. Stavio je svoje slike na zidove, kao i neke originalne fotografije koje je posudio.
Vraćao se u Hrvatsku gotovo svake godine
Jedna od izložaka bila je i knjiga 'Lijepa naša Domovina(o)'. Njezine su stranice bile oblijepljene travom koja je simbolizirala polja na kojima su ubijene na tisuće nevinih ljudi. Knjiga je sadržavala slike žrtava, okruženih stvarima iz svakodnevnice - komadima kruha, uvojcima kose, novcem, zlatnim lančićima, odjećom na komadu bodljikave žice...
'Nakon toga vraćao sam se u Hrvatsku gotovo svake godine. Tako sam 1995. stigao u Osijek kako bih radio, no kako su započinjale protuofenzive hrvatske vojske, 'Bljesak' i 'Oluja', osjećalo se da grad postaje preopasan i da bi bilo bolje otići. Osijek je tada s triju strana bio okružen zastrašujućom vojnom silom. Sjeo sam na vlak i krenuo na sjeverozapad Hrvatske. Stigao sam u Ludbreg, u restauracijski centar. Danju sam radio kako bih zaradio za hranu i stan čisteći oštećene barokne dijelove oltara, a uvečer smo se svi okupljali kako bismo pratili ratne novosti', ispričao je Norris.
Već tada je počeo učiti hrvatski jezik, a nakon dvije godine odlučio je napustiti posao i otići na studij. Ondje je učio u jezicima, književnosti i povijesti onog što je već tada bila bivša Jugoslavija. Bio je jedan od samo troje studenata na tom studijskom programu. Jedan od preostalih dvoje bio je Hrvat, a drugi Srbin.
Na trećoj godini otišao je u BiH, gdje je bio smješten nasuprot vječnog plamena na Baščaršiji, pedesetak metara udaljen od mjesta stravičnog pokolja na sarajevskoj tržnici. Pet mjeseci živio je u Sarajevu te preživio jednu od najhladnijih zima tih godina. Proljeće je stiglo te se Andrew vratio u Zagreb. Emocionalno mu je bilo teško u Sarajevu, no stanovnici tog grada su, kaže, na njega ostavili snažan dojam zbog svoje darežljivosti i gostoljubljivosti.
Hrvatsku je počeo smatrati domom
Završni ispit studija položio je u Londonu 2002., a već nekoliko dana kasnije bio je u zrakoplovu za Zagreb. Hrvatsku je već počeo smatrati domom.
'Hrvatsku sam tada počeo smatrati svojim domom. Sva razmišljanja o povratku u London su ubrzo zaboravljena kada sam na ulici pronašao malog psa. Udomio sam je i nazvao Lucy. Živio sam u malom stanu na Borongaju. I dok sam se životu prilagodio jako brzo, trebalo mi je vremena dok razvijem novi stil u svojoj umjetnosti. Nakon nekoliko godina upoznao sam svoju suprugu Jasnu i u njoj pronašao srodnu dušu', ispričao je.
Taman kad su se Jasna i Andrew odlučili vjenčati, u rukama mu se našao Plavi oglasnik u kojem je ugledao kuću kraj rijeke Mrežnice, u mjestu Gornje Bukovlje u blizini Karlovca. Odlučili su je kupiti.
'Jedan dan zamolio sam susjedu bi li me malo provela kućom u kojoj je rođena, a za koju se govorilo da je najstarija u selu. Nekoliko mjeseci kasnije, ona se odselila u drugo selo i ostavila kuću praznu, završivši eru koja je trajala više od 80 godina. U tom trenutku sam shvatio kako se selo mijenja i da će ubrzo vjerojatno izgledati mnogo drukčije nego danas', objasnio je Andrew, koji je tada počeo snimati seoski život.
Snimio na desetke filmova
Taj je projekt započeo kao nešto za vlastitu dušu, no u posljednjih sedam-osam godina taj se projekt razvio u pravi serijal kratkih dokumentarnih filmova o ljudima i običajima Gornjeg Bukovlja. Andrew skuplja njihove priče iz svoje perspektive doseljenika. Na taj način, kaže, selu daje glas. Do danas ih je snimio na desetke.
'Uvijek sam u svom radu imao osjećaj za dokumentarno, bilo to slikanje, skulpture, osammilimetarski film ili digitalni video pa je za mene prebacivanje na snimanje naših susjeda, njihovih priča i seoskih običaja prije nego budu zaboravljeno, bilo prirodno.'
Sve filmove je financirao sam. Iako ih je nudio televizijama i drugim medijima, interes je izostao. Došlo je tek do jednog kratkog pojavljivanja u emisiji 'Dobro jutro, Hrvatska'.
'Pretpostavljam da je to zato što filmovi nisu standard koji se očekuje na televiziji. Ili je televizija toliko zatvorena da ne voli da im se 'neprofesionalci' miješaju u 'profesiju'. Iako je pomalo sramotno da stranac radi ono što bi oni trebali raditi, zaključio je Andrew.
