"Ovdje sam od siječnja, nakon što sam ostao bez stana. Tijekom 2009. spavao sam u kombiju i kod prijatelja. Čarape sam prao u Dravi... Jedva čekam da odem odavde. Želim imati djevojku, novi život, ali dok sam ovdje to je nemoguće. Smeta me kada za nas pogrdno kažu beskućnici. Zar manje vrijedim? Vraćajući kredite i zbog dugova jamcima, prodao sam stan. Od 3.500 kuna gardijske plaće dobivao sam van 14 lipa! Izišao sam iz vojske, radio više poslova. Građevinski poduzetnik ostao mi je dužan za plaće približno 10.000 kuna. Primam 600 kuna socijalne pomoći. Operiran sam i liječim se", otkriva 35-godišnji Ivan Jurić, bivši hrvatski vojnik za Glas Slavonije.
Njegov sustanar, 31-godišnji nezaposleni tesar Branko Vasić, također je u sličnoj situaciji.
"Poslao sam sedamnaest zamolbi za posao, ali posao nisam dobio. Kad čuju adresu Dom svetog Vinka Strossmayerova 69 više se ne jave", razočarano priča Branko.
'Nisam izgubio vjeru u ljude'
Jedva čekam da odem odavde. Želim imati djevojku, novi život, ali dok sam ovdje to je nemogućeNjegovi slijepi roditelji su umrli, nema nikoga, a bez plaće ne može biti podstanar. Primili su me u Dom u siječnju 2010., od kada tražim bilo kakav posao.
"Zahvalan sam što imam tople obroke, čistu suhu odjeću i ne spavam na ulici", skromno priča Branko.
Željko Bešlaga (57) s njima dijeli sličnu sudbinu. Kaže kako mu je jedini cilj isčupati se iz teške situacije u kojoj se našao.
"Imam 18 godina staža u BiH, šestogodišnji braniteljski staž u HV-u. Tražim stan i posao već sedam godina, ali nadu u ljude nisam izgubio", optimističan je Željko.
