Dragojlov je na Odjelu neurologije KBC-a Zagreb bio hospitaliziran devet dana, a svoje dojmove iznio je u pismu koje prenosimo u cijelosti.
"Kad se najmanje nadaš život te ponovno iznenadi.
Sve je bilo nekako mirno i pod kontrolom, koliko je uopće moguće neke stvari držati pod kontrolom, do tog jutra kada sam se probudio, ustao i počeo se rušiti na lijevu stranu. S obzirom na to da sam medicinske struke, prepoznao sam simptome koji dolaze iz mog malog centra. Hitna pomoć došla je zaista brzo. Dvije doktorice i tehničar obradili su me na mjestu događaja, strpali u vozilo i odvezli me u bolnicu jer je moja dijagnostika bila potvrđena.
Došao sam na hitni prijam na Rebro i obrada je odmah započeta. Napravljene su raznorazne pretrage dok nije ustanovljen uzrok mojih problema. Izmijenilo se dvoje, troje, možda i četvero doktorica i doktora, svi izuzetno profesionalno posvećeni svojem poslu, kao i sve ostalo osoblje.
Morao sam ostati u bolnici. Neurologija, intenzivna njega. Prikopčali me na sve i svašta, iako je meni odmah bilo dobro. Bio sam tog trena najmanje bolestan pacijent na odjelu. Oko mene zaista teški slučajevi, neki oduzeti, neki operirani, pa tek dolaze k sebi, neki nemaju pojma gdje su... A ja sam mogao sve to promatrati i razmišljati.
Pokraj mene momak od 22 godine, nije još ni počeo živjeti, na silnim lijekovima jer mu je pukla aneurizma u glavi. Ne zna za sebe, ne prepoznaje nikoga. Tako ležiš, promatraš, slušaš i razmišljaš. Kao u mravinjaku, oko nas prikovanih u krevete, trčkara, leti, juri brojno osoblje koje stiže baš sve odraditi i još biti nasmiješeno i toplo. Svi znaju što rade i u tom naizgled kaosu svatko radi svoj dio posla.
Medicinske sestre i tehničari, osim svog stručnog dijela, imaju i fizički izuzetno zahtijevan dio posla. Čiste, presvlače, peru, hrane pacijente koji su u većini slučajeva potpuno nepokretni. Tu je potrebna i velika fizička snaga unatoč tehnikama koje su ih naučili u školi.
Međutim, ima jedna stvar koja se ne uči u školi, a to je njihova ljubaznost i toplina. Kad god bi uređivali mojeg malog cimera, uvijek bi pričali s njim, zezali se i ponekad izmamili osmijeh na njegovu licu. Ne znam koliko je taj osmijeh bio svjestan, ali je bio osmijeh. Srce vam je puno i plače vam se kad to vidite.
Kasnije sam promijenio još dva odjela neurologije. Tu su bili 'lakši' pacijenti. Iskustvo s liječnicima i osobljem bilo je isto kao i prvog dana. Ljudi rade svoj posao, stručno, posvećeni maksimalno, ali s mnogo topline.
Na moju sreću, brzo sam se oporavio i bio otpušten kući. Kad sam odlazio iz bolnice imao sam veliku potrebu svim tim ljudima reći - HVALA! To sam i učinio, ali nisu svi bili tamo jer su bili u raznim smjenama. Zato i pišem ovo kako bih se svima zahvalio i rekao im da su super.
Sva ta tehnologija i napredak medicine u tehnološkom smislu su sjajni, ali bez ovakvih ljudi to ne bi bilo to. Super je kad vam tehnologija izvadi tromb odnekud, ali onda ide oporavak koji ne bi imao uspjeha bez ovakvog osoblja.
Sustav ipak čine ljudi, a tehnologija samo pomaže.
Tihomir"
