Bivši premijer Zlatko Mateša, koji je na čelu Vlade bio od 1995. do 2000. godine, osim što je predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) prodekan je na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM). U velikom intervjuu Večernjem listu govorio je o politici, HDZ-u, Franji Tuđmanu, svoja tri braka, ali i o kliničkoj smrti koju je preživio.
U politiku je ušao ranih 1990-tih došavši s mjesta potpredsjednika Ine. Devedesetih je sudjelovao u radu ratne Vlade koju je vodio Franjo Gregurić, a zatim bio i ministar gospodarstva u vladi Nikice Valentića. Godine 1995. Tuđman ga je postavio za premijera šeste po redu hrvatske Vlade.
"Kada pogledate tko je sve bio u toj Vladi, vidite da su to sve ljudi koji su i prije i poslije politike imali svoje karijere. Nisu bili tipični političari. Nisu bili, kao danas, stranački aparatčici koji su došli na poziciju samo zato što su stranački karijeristi i zato što im je to glavna referenca. (...) Od pokojnog Jure Radića, Bože Prke, Davora Šterna, Borislava Škegre, Porgesa, Hebranga, Mudrinića... Sve ljude koji su prošli kroz tu Vladu i danas cijenim i danas su mi prijatelji. Pomogli su mi da Vladu u to poslijeratno vrijeme, koje je bilo izuzetno teško i financijski zahtjevno, izvedemo na najbolji mogući način". kazao je Mateša.
'Tuđman je bio sve, samo ne isključiv čovjek'
Kada je 2000. godine HDZ izgubio izbore i otišao u oporbu, Mateša je odradio jedan mandat zastupnika u Hrvastkom saboru, a zatim otišao iz politike te s bivšim suradnicima iz vlade, Đurom Njavrom i Ljerkom Mintas-Hodak osnovao ZŠEM. Za Tuđmana je rekao da je bio sve samo ne isključiv čovjek, a tomu u prilog dao je argument kako nije imao ništa protiv da u Vlaentićevoj, a zatim i njegovoj vladi sjede i mijsitri koji su bili iz oporbe - Zlatko Tomčić iz HSS-a i Goran Granić iz HSLS-a.
"Nije Tuđman imao išta protiv toga. Danas su to nezamislive stvari. Da ne govorim o sastavu Gregurićeve Vlade. S vremenskim odmakom mogu reći da je Tuđman znao tko mu za što treba", kazao je Mateša. Komentirao je današnju situaciju u kojoj Hrvatska vapi za radnicima, dok je prethodno godinama na burzi rada bila vojska nezaposlenih.
"Nikada više Hrvatska neće biti u situaciji da poslodavci biraju između 300.000 nezaposlenih i da im ljudi rade za 400 eura. To neka svi zaborave! Mi danas imamo dva paralelna svemira, s jedne strane su oni koji i dalje misle da za sitne plaće mogu imati radnike koji su u svakom trenutku zamjenjivi, a s druge imamo Rimca, Infobip i slične poduzetnike koji miljama odskaču, zapošljavaju stručne i educirane ljude, šire svoje poslove, ulažu u svoje zaposlenike i njihovo dodatno educiranje. (...) Ne može nam ekonomija ovisiti o turizmu i prihodima od turizma. To što nam je udio od turizma u BDP-u gotovo 20 posto smatram da nije dobro", kazao je dodavši da porezne stope u hrvatskom turizmu moraju biti konkurentne onima u konkurentskim zemljama.
Zagreb: Sjednica Vijeća HOO-a 22.01.2019., Zagreb - Sjednica Vijeca HOO-a na kojoj se raspravljalo o unaprjedjenju statusa sporta u Republici Hrvatskoj. Zlatko Matesa. Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
'Nigdje u svijetu politika nije odvojena od sporta'
Što se tiče pretvorbe i privatizacije u devedesetima, Mateša priznaje da je bilo pogrešaka, pa i njegovih. "Kada se pogledaju primjeri ostalih tranzicijskih zemalja koje su se kao i Hrvatska transformirale iz socijalističkog u kapitalističko uređenje, nema posve dobre i ispravne privatizacije. Hrvatski model privatizacije najsličniji je modelu “management buy outa” jer su uglavnom ljudi iz upravljačkih struktura društvenih poduzeća preuzimali te tvrtke. Tako su i nastali takozvani tajkuni. Treba voditi računa i da je to bilo vrijeme stvaranja države, obrane, poraća i da se privatizacija nije odvijala u najsretnijim okolnostima", kazao je.
Za sadašnjeg premijera Andreja Plenkovća kaže da je "vrhunski, vješt diplomat i političar". A na pitanje treba li sport depolitizirati, kao predsjednik HOO-a ustvrdio je nigdje u svijetu politika nije odvojena od sporta. Mateša se triput ženio i rastajao, a sa svim bivšim suprugama, kaže, ostao je u odličnim odnosima. "Iz svakog braka pamtim ono najljepše, a kad ljudi shvate da to više ne ide onda je najpoštenije rastati se."
'Nisam još bio pozvan na drugi svijet'
Na koncu je ispričao proživljeno iskustvo kliničke smrti prije sedam godina, kada mu je ugrađeno pet srčanih premosnica.
"Bilo je to u Andori, kada mi je iz čista mira pozlilo. Iz Andore su me prevezli u Barcelonu gdje su me deset sati operirali. Kad su me nakon operacije vratili u jedinicu za intenzivno liječenje, ja sam u šok-sobi umro. Nisu me stigli ni vratiti nazad u operacijsku salu nego su mi prsni koš otvorili u jedinici intenzivnog liječenja i ondje izveli još jedan zahvat. Tromb su mi fizički, rukama istisnuli iz srca. Još imam jednu rupicu na prsima (...) Nakon toga sam sedam dana bio u induciranoj komi. Od kada sam klinički umro i oživio potpuno sam “resetirao” svoj život. Stvari koje su mi nekad bile važne, više me uopće ne zanimaju, odnosno nisu nešto zbog čega bih gubio živce i vrijeme", priznao je u intervjuu Večernjem listu.
Za vrijeme kliničke smrti nije vidio svjetlost na kraju tunela, ali je doživio "vremeplov".
"Sjedio sam za stolom, u našem stanu u kojem sam odrastao, sa svojim roditeljima koji su odavno mrtvi i s njima razgovarao. Oni su me vratili, nisam još bio pozvan na drugi svijet. I nakon sedam godina točno se sjećam stola, razgovora, roditelja...".
