Hrvatska biskupska konferencija (HBK) kritizirala je na odluku Ustavnog suda o Zakonu o udomiteljstvu prema kojoj i istospolni parovi imaju jednaka prava na udomljavanje djece kao ostali.
"Nije riječ o ljudskim pravima nego o socijalnoj usluzi - ne postoji pravo na udomiteljstvo pa tako ni pravo pojedinca da bude udomitelj. Udomiteljstvo služi dobrobiti djeteta, a pravo djeteta je da ima oca i majku. Katolička Crkva smatra da odsutnost majke i oca stvara zapreku normalnom razvoju djece. Ustavni sud se stavio u poziciju zakonodavca i to je neprihvatljivo", rekao je na konferenciji za medije Vladimir Dugalić, tajnik HBK.
U HBK ocjenjuju da je odluku Ustavni sud donio "pod snažnim utjecajem europskih strujanja, pravnih tendencija neoliberalnih svjetonazora pa samim time ona nije neutralna".
Nenad Hlača rekao je da centri za socijalnu skrb trebaju biti samostalni bez obzira na odluku suda.
"Ta presuda ne drži vodu - zakon ostaje kakav je, a namaće se kako se treba tumačiti. Centri za socijalnu skrb trebaju biti samostalni. Ovo treba iskoristiti za popularizacija udomiteljstva. Ovo se koristi za senzibilzaciju javnosti za druge ciljeve", rekao je Nenad Hlača.
Izjavu Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax prenosimo u cijelosti:
1. Dvojbena odluka. Premda ta ustavnosudska odluka ne proglašava Zakon o udomiteljstvu nesuglasnim s Ustavom RH, ona izrijekom stvara obvezu za sudove i druga tijela javne uprave da zakonske odredbe tumače i primjenjuju tako da istospolnim partnerima omoguće udomljavanje djece. Time se Ustavni sud stavio u poziciju zakonodavca, što smatramo nedopustivim s aspekta trodiobe vlasti i vladavine prava. Komisija Iustitia et pax stoga vjeruje da je spomenuta odluka pod snažnim utjecajem europskih strujanja, pravnih tendencija neoliberalnih svjetonazora, koji samim time nisu neutralni, i da nije tek jedna u nizu takvih odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske. Europska stvarnost odraz je utjecaja europskih nadinstitucionalnih sudova i tijela te različitih strategija koje mijenjaju nacionalne poglede na društvenu zbilju te vlastitu tradiciju, kulturu i suverenost država u nacionalnim pravnim okvirima.
2. Udomiteljstvo je isključivo u službi djetetove dobrobiti. Udomiteljstvo je socijalna usluga smještaja djeteta ili odrasle osobe koju pruža udomitelj sa svojom obitelju ili udomitelj samac. Prosuđivanje usluge udomiteljstva kroz zakonsku definiciju udomiteljske obitelji i njezino ustavnosudsko proširenje na osobe u životnom partnerstvu (formalnom ili neformalnom) učinjeno je uz prinos velike žrtve dobrobiti djeteta u ime, nekih tobože zajedničkih, modernih vrjednota. Ravnopravnost spolova i iz nje proizlazeća zabrana diskriminacije temeljem spolne orijentacije nadjačali su u ovom slučaju veću, prvenstvenu vrjednotu, onu dobrobiti djeteta. Činjenica je da odluke takvoga sadržaja (ustavnosudskoga, sudskoga i upravnoga karaktera), ako tomu izravno ne smjeraju, neizbježno imaju za posljedicu dekonstrukciju postojeće društvene svijesti o tome da je udomljavanje djece od strane istospolnih partnera neprihvatljivo i strano. Dakako, čini se da je to prvi, a izgledno ne i posljednji korak prema izgradnji nametnutoga, društvenoga prihvaćanja novih obiteljskih paradigma. Takvomu razvoju prava oštro se protivimo.
Komisija Iustitia et pax uvjerenja je da većina naših sugrađana smatra, što dokazuju i posljednja istraživanja javnoga mnijenja, da su djeci potrebni majka i otac i da nitko tu tvrdnju ne može oboriti valjanim argumentima. U hrvatskoj se tradiciji i u kulturi shvaćenoj u najširem smislu obitelj poima kao zajednica majke, otca i njihove djece, i takav pogled nipošto ne treba mijenjati niti ga označavati nazadnim, neciviliziranim, zastarjelim. On je dio hrvatskoga i općeljudskoga identiteta.
Pritisak zainteresiranih podnositelja zahtjeva za ocjenu ustavnosti, uz pomoć medija i pojedinih nevladinih udruga, čimbenik je koji je, čini se, utjecao na odluku kakva je donesena. Ustavni je sud, naime, prepoznao legitimni cilj Zakona o udomiteljstvu, a to je osoba u potrebi, tj. korisnik usluge udomiteljstva koji mora biti središnji subjekt cjelokupnoga sustava socijalne skrbi. Sud ističe da su pružatelji usluge udomiteljstva u službi ostvarivanja prava korisnika, u ovom slučaju djeteta, te Sud istodobno niječe postojanje »prava biti udomiteljem«.
Međutim, Ustavni sud u nastavku Odluke nelogičnim zaključivanjem ističe navodnu diskriminaciju istospolnih partnera. Pritom je Ustavni sud smetnuo s uma da propis koji spominje, a to je Zakon o suzbijanju diskriminacije, istodobno diskriminacijom ne smatra određena, točno navedena ponašanja i posebne mjere, među kojima se spominje i legitimna »zaštita prava i dobrobiti djece, zaštita javnoga morala i pogodovanje braku, pri čemu upotrijebljena sredstva moraju biti primjerena i nužna«. Valja upozoriti da zaštita prava i dobrobiti djece mora uvijek nadilaziti pojedinačne interese odraslih osoba, u ovom slučaju želju istospolnih partnera da udome djecu.
3. Odgovornost države i nadležnih tijela. Ustav Republike Hrvatske kao najviši pravni akt gubi na svojoj snazi pod udarom međunarodnih dokumenata. No još uvijek je prisutna i valja je svesrdno poštovati - ustavna odredba, pomalo i zapovijed za sve nas, da je država dužna osobitu skrb posvetiti djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi (čl. 63. st. 5.). Dakle, središnji subjekti u takvoj situaciji su djeca koju valja zbrinuti, a ne odrasli koji bi ih mogli ili htjeli na svoj način zbrinuti. Propust je državne vlasti što premalo djece biva posvojeno, što dovoljno ne podupire smještaj djece izvan domova, vodeći se uvijek djetetovom dobrobiti.
Pozivamo nadležna tijela koja su dužna provoditi ustavnu odluku da svaki konkretan slučaj zbrinjavanja djeteta (i ne samo udomiteljstvom) procijene u skladu s djetetovom dobrobiti i kroz zaštitu njegova najboljega interesa uz uvažavanje djetetova prava na izražavanje mišljenja o stvarima koje ga se tiču. Ni jedno dijete nije izolirani pojedinac, nego živi i odrasta u svijetu koji ga okružuje. Posljedice koje bi mogle proisteći za dijete udomljeno kod istospolnih parova mogu biti dalekosežne i nepopravljive. Dobrobit je djeteta individualna i najviša je vrjednota u pravnim okvirima. Štoviše, Konvencija o pravima djeteta kao najmjerodavniji i najvažniji međunarodni dokument poziva sva državna tijela da uvijek prosuđuju što je za dijete u njegovu najboljem interesu te upozorava da djetetovi najbolji interesi imaju prednost pred interesima svih drugih (državne vlasti, institucija i odraslih osoba). U vezi sa smještajem djeteta izvan obitelji, a kakvo je i udomiteljstvo, Konvencija o pravima djeteta pojačano upozorava da odabir smještaja treba osigurati »kontinuitet u djetetovu odgoju, kao i njegovu… kulturnom… podrijetlu« (čl. 20. st. 3.). Dvojimo odgovara li udomiteljstvo djece kod istospolnih partnera navedenomu zahtjevu.
Kao što iskustvo pokazuje, smatra Katolička Crkva, odsutnost majke i otca stvara zaprjeke normalnomu razvoju djece koju se eventualno uključi u istospolne zajednice. Njima nedostaje iskustvo majčinstva ili otčinstva. Uključiti djecu u zajednice osoba istoga spola udomljavanjem ili posvojenjem znači zapravo činiti nasilje nad tom djecom u smislu iskorištavanja njihova stanja slabosti da bi ih se uključilo u okružje koje ne pogoduje njihovu punomu ljudskomu razvoju. Takva bi praksa zasigurno bila teško nemoralna i u otvorenom proturječju s načelom što ga je priznala i Konvencija o pravima djeteta, prema kojoj u svakom slučaju treba očuvati najbolji interes djeteta kao najslabije i najranjivije strane.
4. Ne postoji »pravo postati udomiteljem«. Napominjemo da ni jedan međunarodni ugovor ne poznaje »pravo na roditeljstvo« - laički često rečeno »pravo na dijete«, pa stoga ni jedan par (bračni, izvanbračni, istospolni) ni pojedinac ne mogu sebi prisvajati prava koja ne postoje. Napominjemo da praksa Europskoga suda za ljudska prava ne poznaje »pravo postati udomiteljem« u okvirima zaštite prava na obiteljski život (iz članka 8.) ili drugih ljudskih prava, koja štiti Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ta Konvencija nikomu ne jamči pravo osnovati obitelj, posvojiti dijete niti postati skrbnikom djeteta ili njegovim udomiteljem, pa je s tim zahtjevom usklađena i judikatura Suda.
U javnosti se, kroz različite medijske istupe pojedinaca i nekih udruga, stekao dojam da Zakon o udomiteljstvu krši ljudska prava istospolnih parova ne omogućujući im udomljavanje djeteta, pa ih zato navodno diskriminira i stavlja u nejednak položaj. Međutim, nije riječ o njihovim ljudskim pravima ni njihovu kršenju, jer strasbourška i ustavnosudska praksa moguću diskriminaciju (pa i temeljem spolne orijentacije) povezuju uz kršenje materijalnih prava i sloboda po nekoj od diskriminatornih osnova. Budući da ne postoji »pravo na roditeljstvo« ni »pravo na dijete«, time ne postoji ni pravo pojedinca da bude udomitelj. U suprotnom bi se radilo o kršenju najboljega interesa djeteta kao temeljnoga načela Konvencije o pravima djeteta, jer dijete ne smije biti objekt pretenzija odraslih i sredstvo ostvarenja njihovih želja, kako na normativnoj tako ni na provedbenoj razini.
Upozoravamo da prilikom zasnivanja udomiteljskoga odnosa nadležna tijela moraju voditi računa ne samo o mišljenju djeteta, nego i o postupovnim pravima roditelja koji imaju roditeljsku skrb i koji mogu biti i nesuglasni s izborom istospolnih partnera kao udomitelja za njihovo dijete. Neuzimanje u obzir ili zaobilaženje želje roditelja moglo bi uroditi neželjenim plodovima, odnosno tužbama protiv države. Međutim, kad se dobrobit djece stavlja ispred svega, štetnih posljedica nema. Stoga apeliramo na savjest i razumnu prosudbu svih sudionika u postupku udomljavanja da ni u jednom trenutku ne ustuknu pred zaštitom dobrobiti djece.
