Stanovnici Belišća sve češće upozoravaju na sve veće količine otpada koje se dovoze na gradski deponij, a tragom njihovih snimki kamiona i šlepera koji na deponij dovoze otpad nepoznatog podrijetla i za nepoznatu naknadu iz svih dijelova Hrvatske, na problem su upozorili i tamošnji HDZ-ovci. Budući da, kako tvrde, nisu dobil iodgovor od čelništva grada, upozoravaju na potencijalnu ekološku opasnost koja prijeti s deponija ako se na njega odlaže i opasni otpad, kako neki građani tvrde.
Obitelj oboljela od raka
Na deponij u kojem govore nekoliko puta tjedno dolazi Lucija Prišlin. Uvijek je u potrazi za bocama, odjećom te odbačenom hranom, kojom hrani domaće životinje. Kaže da je na takav život prisiljena zbog mizerne mirovine od 2000 kuna, ali i dodaje da joj je taj način života bremenit i prepun straha.
"Živim u neposrednoj blizini, u Ulici Petra Zrinskog, i sigurna sam da nam život u neposrednoj blizini deponija nije donio ništa dobrog i ništa zdravog. U roku od dvije godine suprug mi je preminuo od raka prostate, a sada gledam i sina kako se bori s rakom debelog crijeva. Bojim se kako ću i ja završiti, jer je tijekom godina na ovom deponiju kroz moje ruke prošlo svašta: od metala, stakla, medicinskih igala, gaza do svakojakih tekućih tvari za koje i ne znam što su zapravo. Možda je zapravo sada i bolje što nam od tri velike hrpe smeća daju da idemo samo na jednu, a na druge dvije su nam to zabranili", priča za Glas Slavonije.
Život se promijenio
Obitelj Dražena i Bose Jelenić žive na granici s deponijem. Dražen je ondje odrastao i tvrdi da se život unatrag pet mjeseci promijenio.
"Nakon 43 godine života uz deponij jako dobro znam što znači ovakav život, no mogu sa sigurnošću reći da nam nikada nije bilo gore nego posljednjih pet mjeseci, otkada teški kamioni dan i noć tutnje ovim krajem. Ujutro, kada se probudimo, na ulazu u deponij već za istovar čeka cijeli red kamiona, a buka traje i dan i noć. Tako nikada prije nije bilo", otkriva Dražen dodajući kako u posljednje vrijeme i smrdi na drugačiji način.
U strahu je i jer mu je brat preminuo od karcinoma, a strahuje i za svoju djecu koja su često bolesna i podložna infekcijama.
"Premda smo poput nekolicine građana i mi donedavno bili redovito na deponiju, gdje su se mogle pronaći različite korisne stvari, sada se više ne usuđujemo, jer nakon što smo sami vidjeli različite vrste otpada koje ovdje nikada nisu bile, poput igala, cijevi od infuzije i sličnog, u strahu od zaraza i bolesti, tamo više ne idemo, a sve je više i drugih koji dijele naše mišljenje i odustaju od odlaska", kaže Bosa Jelenić.
