Onaj tko u Hrvatskoj želi naglasiti da bi se umjesto prošlošću trebalo baviti budućnošću često će posegnuti za frazom kako se previše bavimo ustašama i partizanima. Što je ustvari daleko od istine. Jer mi se već trideset godina uglavnom bavimo samo ustašama, a rijetko, ako uopće ikad partizanima. Partizane smo izbacili iz javnog prostora, porušili smo spomenike podignute njima u čast, preimenovali smo škole i ulice koje su se zvale po njima, oni više nisu predmet znanstvenih istraživanja, o njima se više ne snimaju filmovi i ne pišu knjige.
A i zašto bi kada smo njihovu važnu ulogu u pobjedi antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu, njihove zasluge u spašavanju tisuća civila, i njihove zasluge što neki krajevi većinski naseljeni Slovencima i Hrvatima danas ne pripadaju Italiji, sveli isključivo na događaje sa samog kraja rata, tj. na brutalnu osvetu prema zarobljenim vojnicima i civilima koji su podržavali ustašku Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Marširaju li pristaše partizana?
Ima još jedan razlog zbog kojeg u najmanju ruku nije ispravno u istom kontekstu spominjati ustaše i partizane kada se govori o (ne)riješenim problemima iz prošlosti. Kada je itko čuo da pristaše partizana marširaju hrvatskim gradovima pjevajući pjesme s pozivom na obračun s onima s kojima se ne slažu, da prijete svojim neistomišljenicima i fizički ih napadaju, ili da imaju udruženja kojima je cilj negiranje "Bleiburga"?
Kada je Hrvatska iz Washingtona, Bruxellesa i Strasbourga, iz neke važne međunarodne organizacije ili u nekim uglednim svjetskim medijima prozvana zbog sramote koju joj nanose oni koji poštuju partizanski pokret? Odgovor na sva ova pitanja je – nikada! S druge strane, jedna cijela kolumna bi trebala samo za izjave Franje Tuđmana kojima upozorava na štetan učinak onih koji "oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata" čime između ostalog predstavljaju "jednu od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske" 1990-ih.
Naposljetku, postoji i još jedan razlog, a koji je ujedno povod pisanju ove kolumne, zašto nije fer ustaše i partizane navoditi kao nekakav nerazdvojan par. Naime, oni koji poštuju ulogu i značaj partizanskog pokreta u oslobađanju zemlje i u borbi protiv fašista i njihovih lokalnih pomagača neće se toga sramiti niti posezati za kojekakvim izgovorima nego će svoje poštovanje bez uvijanja javno potvrditi. Što u slučaju onih koji veličaju ustaški pokret i NDH nije slučaj.
Ustaška registracija i mjerenje visine kukuruza
Najnoviji primjer izmotavanja na tu temu vezan je uz otkriće da jedan hrvatski građanin ima automobilske registarske tablice s kombinacijom brojeva i slova "1004 – U". Svakom je naravno jasno da se brojevima aludira na datum 10.04. kada je 1941. osnovana NDH, a da je "U" jednostavno simbol ustaškog pokreta. Da valjda ne bi bilo nedoumica vlasnik automobila je crnim trakicama "ukrasio" vrh slova "U" pretvorivši ga u tzv. ušato "U" kako bi što više sličilo onom kojeg su ustaše koristili na svojim zastavama, grbovima, u službenim dokumentima itd. Nakon brojnih Facebook objava koje uključuju razne slike i natpise proustaškog sadržaja ovim "subverzivnim" činom spomenuti je građanin kod svojih istomišljenika zasigurno stekao dodatnu popularnost i respekt.
A onda je njegova subverzija otkrivena i on je javno suočen s pitanjem zašto je to učinio. Mogao je npr. kao ponosni hrvatski nacionalist objasniti da cijeni zasluge ustaškog pokreta u osnivanju NDH i da se divi hrabrosti ustaških vojnika koji su i nakon završetka rata bili spremni dati život za opstanak te države. Međutim, on se odlučio za nešto drugačije objašnjenje: "Registracije su takve jer sam 10. travnja upoznao svoju suprugu… a slovo 'U' označava upoznavanje". Podsjetilo me to na sve one koji su 1990-ih pozdravljali uzdignutom desnicom, ali su se bojali reći da se radi o fašističko-nacističko-ustaškom pozdravu pa su svoj čin objašnjavali "mjerenjem visine kukuruza".
Kao što sam napisao ovo je samo posljednji u nizu primjera izmotavanja, točnije nedostatka hrabrosti, onih koji "u svoja četiri zida" veličaju NDH i ustaški pokret da to javno i priznaju. Svojevremeno je javnost saznala da jedno hrvatsko mjestašce ima ulicu "10. travnja". Upitan da to prokomentira načelnik općine je izjavio kako nigdje ne piše da se 10. travnja odnosi na datum osnivanja NDH. "Moglo se to odnositi na datum rođenja književnice Vesne Parun", poentirao je ovaj hrabri hrvatski domoljub. Dobar primjer su i imenovanja gradskih ulica po Hrvatskoj.
Tako Mile Budak ima svoje ulice zato što je bio književnik, a Julije Makanec zato što je bio gradonačelnik Bjelovara uoči Drugog svjetskog rata. Naravno, javno nije bilo oportuno navesti da je prvi bio jedan od prvaka i doglavnika ustaškog pokreta, ministar u Pavelićevoj vladi i potpisnik rasnih zakona, a drugi također ministar u istoj vladi, te jedan od istaknutijih ideologa ustaškog pokreta koji u jeku masovnog ubijanja i zatvaranja Srba, Židova i Roma izjavljuje "narodi, u kojima nema vrlina, nemaju prava tražiti za sebe slobodan i nezavisan život", te da si zato "svaka zajednica uzima za pravo da istrijebi, uništi ili barem učini neškodljivima one pojedince koji je radi posvemašnjeg nedostatka vrlina slabe i upropaštavaju".
Izmotavanje i kukavičluk
Za primjer izmotavanja i kukavičluka mogli bi se navesti i različiti internetski sadržaji. Jednom prilikom sam analizirao službene internetske stranice desnih političkih stranaka i organizacija u Hrvatskoj, i ostao šokiran količinom ustaške ikonografije. Zamijetio sam brojne propagandne plakate iz vremena NDH s kojih su samo uklonjeni originalni ustaški simboli kako ih se ne bi moglo direktno, "na prvu", povezati s tim periodom hrvatske povijesti.
Javnosti vjerojatno najpoznatiji slučaj izmotavanja kada je u pitanju slavljenje ustaštva je odnos prema ustaškom pozdravu "Za dom – spremni". Koliko ste samo puta mogli čuti ili pročitati da se radi o starom hrvatskom pozdravu kojeg su koristili i Nikola Šubić Zrinski i ban Jelačić, a bez da vam je ikada itko od onih koji to tvrde pokazao ijedan dokaz koji ide u prilog tim tvrdnjama. Dokaza naravno nema niti ih može biti jer je povijesna činjenica da su taj pozdrav izmislili pripadnici ustaškog pokreta.
Ali, kao da su u ovom i svim sličnim slučajevima činjenice uopće bitne. Izmišljanje "dokaza" je naravno samo još jedan od primjera kukavičluka kojim se nastoji izbjeći sankcioniranje na temelju ionako nedorečenih hrvatskih zakona. Nažalost ili možda nasreću, svi ovi primjeri predstavljaju ujedno i upozorenje da među nama postoji nemali broj onih koji čekaju trenutak kada se neće morati izmotavati, kada će izaći iz svojih mržnjom i šovinizmom ispunjenih ormara, i kada će dobiti priliku stvarati svijet po svojim pravilima. Vjerojatno vrlo sličan svijetu kakav su prije osamdeset godina pokušali stvoriti njihovi uzori.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
