U minulom desetljeću, dok je trajalo zlatno doba zaduživanja, Grčka je za organizaciju Olimpijskih igara potrošila oko 8,6 milijardi dolara. Sada, kad Atena gori, to se čini kao ludost. E, pa mi smo napravili sličnu stvar. U suton tog istog zlatnog doba zaduživanja iliti Ive "nismo u krizi" Sanadera, Hrvatska je spiskala 4,16 milijardi kuna za organizaciju Svjetskog prvenstva u rukometu.
Kruha i igara bio je moto te vlasti. Ali, nije samo Ivo Sanader kriv, koliko god da bi trebao biti razapet na križu zbog grijeha svih ostalih koji su mu držali ljestve.
Hrvatska se zaduživala i bez njega, bez puno razmišljanja kako će te pare vratiti. I onda, u trenutku kada pokušavamo to sakriti od kreditnih agencija, koje će blagosloviti naše vjerovnike u namjeri da nas očerupaju do gola, izlazi sljedeća uznemirujuća vijest, koju, zapravo, nekako kao da oduvijek znamo.
U šest godina na dug bacimo čitav proračun
"Samo za pokrivanje proračunskog manjka Hrvatskoj u četiri krizne godine, od 2009. do 2012., treba oko 50 milijardi kuna kredita. Kad se tome pribroji trošak kamata od 28 milijardi, koji je plaćen ili će biti plaćen u ovoj godini, to znači da je u četiri godine krize Hrvatska potrošila 78 milijardi na financiranje minusa. Taj je novac gotovo deset puta veći od ovogodišnjih investicija svih javnih tvrtki i pokriva dvogodišnje troškove isplate mirovina, dječjeg doplatka i porodiljnih naknada", piše Jagoda Marić u Novom listu, iskusna "ministrica financija" među novinarima.
Napominje da tom iznosu možemo slobodno pribrojiti dodatnih 30 milijardi, kolika je cijena kamata i deficita u iduće dvije godine, pa se dolazi "do zaključka da u šest godina Hrvatska samo na kredite kojima se pokriva proračunska rupa i na otplatu kamata potroši iznos koji odgovara jednogodišnjim proračunskim prihodima".
Tko to može uopće vratiti i čemu služi taj dug? U situaciji u kojoj sve proizvodne djelatnosti gomilaju gubitke, a jedini sektor koji se bogati je onaj bankarski, naplaćujući naivčinama kupovinu stanova na vrhuncu nekretninskog balona i niz špekulacija u građevini, mi se rješavamo Hrvatske poštanske banke. Kada i to riješimo, gdje smo? Zagreb putuje prema Ateni.
'Pomoć' od 130 milijardi eura kredita
Grčka, kao što znamo, gori već četvrtu godinu. U nedjelju je izbio najnoviji val nasilja u Ateni. Zašto? Zato što 80.000 ljudi koji su se okupili pred parlamentom u nedjelju i na milijune onih koji nisu dospjeli do njega ne žele pomoć kakvu nudi Europska unija i Međunarodni monetarni fond, u obliku nove posudbe od 130 milijardi eura.
Prema pisanju grčkog ekonomista Panagiotisa Sotirisa, narod u Grčkoj ne želi smanjenje minimalne plaće za 22 posto, ne želi smanjenje mirovina za 15 posto, ne želi ukupno smanjenje plaća u državi za 50 posto, ne želi privatizaciju infrastrukture i javnih usluga, ne želi gašenje škola i bankrot bolnica i novi val otpuštanja. I to sve odbijaju pod prijetnjom njihovog ministra financija, koji im je prorokovao građanski rat u slučaju odbijanja te pomoći.
No, što oni onda, zapravo, žele? Sotiris, koji u ovim posudbama vidi gubitak kontrole nad ekonomijom i najveće osiromašenje narodnih masa još od Drugog svjetskog rata, smatra da je bez radikalne promjene izvjesno samo daljnje propadanje u taj dug. Grčka je, poput Hrvatske zadnjih 20 godina, uvjeravana da je kapitalizam kakvog znamo kraj povijesti i da mu alternative nema. No, ovaj ekonomist, koji se pribraja rastućoj sorti poznavatelja ekonomije kakvu kusamo, smatra da je stvaranje dojma da je alternativa nemoguća kontraproduktivno i vidi rješenje u bankrotu pod grčkim uvjetima:
Koliko duga je dovoljno?
"Obustava plaćanja duga i izlaz iz eurozone nisu čisto tehnička rješenja: moraju biti dio šireg sklopa nužnih i radikalnih mjera koje moraju uključivati nacionalizaciju banaka i kritične infrastrukture, kontrolu kapitala i preraspodjelu dohotka. No, čak i te mjere nisu dovoljne. Potrebna je radikalno alternativna ekonomska paradigma u nekapitalističkom smjeru, koja se mora temeljiti na javnom vlasništvu, novim oblicima demokratskog planiranja i radničke kontrole, alternativnim nekomercijalnim distribucijskim mrežama te kolektivnom naporu da se vrati kontrola nad društvenim proizvodnim mogućnostima", navodi se u tekstu koji je preveo Slobodni Filozofski.
Koliko će Hrvatskoj godina zaduživanja trebati da to nekome padne na pamet na ovim prostorima? Koliko nam dug treba još narasti, a uvjeti otplate se postrožiti s pritiskom na radnička prava, socijalna davanja, mirovine, cijenu obrazovanja i zdravstva?
Koliko godina još moramo slušati da smo lijeni ili neefikasni iako naši radnici nisu tako doživljeni kada dođu na tlo bilo koje druge države u Europi?
A svim rasistima koji govore o tipičnoj grčkoj lijenosti, donosimo podatak iz izvješća Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) za 2010. godinu: Grci su u prosjeku imali 2.109 radnih sati, što ih je svrstalo odmah iza Korejaca, prvih po broju radnih sati na svijetu. Iste godine Nijemci su odradili u prosjeku 1.419 sati, dakle 67 posto onoga što odrade Grci.
