Mara Gretić uskoro će napuniti sedamdeset godina. U mladosti je sanjala o tome da postane frizerka, no život je za nju imao druge planove pa je radila kao čistačica, konobarica, radnica na stroju u tvornici Nikola Tesla... Danas živi u oskudici na zagrebačkoj Savici. Malo toga si može priuštiti, čak i onog najosnovnijeg. O onome drugome ponovno može samo sanjati.
"Lani sam si, na primjer, priuštila samo jedan sladoled za pet kuna. Nisam si mogla lani, nisam mogla priuštiti. A željna sam, volim sladoled, pogotovo od vanilije", kazala je za 'Provjereno' Nove TV teta Marija.
Ne sjeća se kad je zadnji put jela drugo meso osim piletine
Dok joj pas Bimbo čuva njezinu skromnu kućicu, ona odlazi na četiri ista kontejnera na Savici pokupiti prazne boce i papir. Njezina sreća mjeri se brojem pronađenih boca. Kad uštedi koju kunu, ode na plac. Tamo je dobro znaju. Kupi koliko može, koliko ima. Više se, kaže, ne sjeća kada je posljednji put jela neko drugo meso osim piletine. Stidljivo priznaje za 'Provjereno' da i u kontejneru pronađe dobre hrane poput slanine od koje je nedavno pravila čvarke.
No, bilo je i dana kada nije bilo ničega. Ali i tada za njezinog psa Bimba mora biti bar nečega jer on joj je, kaže, sve - i sreća i prijatelj. Udomila ga je prije dvije godine, uzela ga iz azila jer crnog psa nitko nije želio. I od tada je centar njezina svijeta. Taj mješanac donio joj je i poznanstvo s Veronikom Klasić, djevojkom koja je pomagala udrugu Farmica odakle je udomljen Bimbo.
Veronika baki Mari uvijek donese pokoju sitnicu i nešto hrane. Kada je trebalo odvela je Bimba na cijepljenje. A Marica je uvijek skromna i zahvalna. Njezina je kava već nekoliko puta prokuhan talog. Sve drugo za nju je preskupo. Krov joj prokišnjava, u jednoj sobi strop se počeo urušavati, a novac za mjastora ona nema. Prostoriju grije drvima koja su skupa ili starim gajbama koje pronađe u otpadu.
Živi od 1200 kuna mjesečno od čega pola ode na kredit
"Najveća njezina tuga od svega, od toga što nema, od toga što preživljava, ja mislim da to samoća ubija", kaže Veronika za 'Provjereno'.
A sama je od prije četiri godine kada je od raka preminuo njezin suprug Dragutin. I sama ima dijagnozu teške bolesti, ali kod liječnika ne želi ići. Čim ih trebaš, kaže, nije dobro. Zato radije živi u neznanju i živi s bolešću dok ide.
"Ova godina mi je strašna. Kada trebam ići nekamo van, onda me jako strah hvata. Onda moram popiti tabletu za smirenje. Možda je to od te samoće na psihičkoj bazi sigurno, jer drukčije nije. I malo sam postala zaboravna", kaže.
Živi od mirovine koju je naslijedila od muža, 1200 kuna mjesečno od čega na kredit ode šestotinjak kuna. rate redovito plaća i plaćat će ih, kaže, do kraja ako poživi idućih pet godina.
