Ekološka organizacija "FeedBack EU" šokirala je europsku javnost svojim najnovijim izvještajem prema kojem se u Europskoj uniji godišnje baci 153,5 milijuna tona hrane, što znači da EU godišnje više hrane baci nego što je uveze.
Izvještaj otkriva i to da, kad bi se obuzdalo uništavanje hrane u procesu proizvodnje, već to bi bilo dovoljno za obuzdavanje cijena hrane i inflacije u EU-u, i to u dobu u kojem Unija na razne načine, tako i u prehrambenoj industriji, ozbiljno trpi ekonomske posljedice rata u Ukrajini, zemlji koja slovi za jednog od najvećih proizvođača žitarica u svijetu.
A Hrvatska? Koliko se godišnje hrane baci u našoj zemlji u kojoj 43 posto stanovništva od prvog do prvog u mjesecu krpa kraj s krajem, u kojoj u riziku od pravog siromaštva živi 23,3 posto građana i u kojoj 40.000 djece životno ovisi o raznim oblicima socijalne pomoći?
Ministarstvo poljoprivrede RH izašlo je u ožujku prošle godine s brojkom od oko 400.000 tona hrane koliko se godišnje uništi u našoj zemlji. Tu brojku je u međuvremenu u nekoliko navrata javno iznosila potpredsjednica Progresivnog saveza socijalista i demokrata u Europskom parlamentu Biljana Borzan, inače u Bruxellesu i Strasbourgu poznata po angažmanu po tom pitanju.
Pa kad smo je pitali da nam komentira stanje u Hrvatskoj u svjetlu novog izvještaja, kazala nam je: "Od tih 400.000 tona hrane koliko se godišnje baci u Hrvatskoj, čak 53 posto otpada na kućanstva."
S izvještajem "FeedBack EU-a" rekla je da je upoznata, da je riječ o novoj metodologiji računanja i da se do kraja godine očekuje i službeni izvještaj Europske komisije, iz kojega bi se vidjelo i koliko se hrane točno uništi u svakoj pojedinoj članici EU-a, pa tako i u Hrvatskoj.
Izvještaj iz "FeedBack EU", naime, ne navodi članice posebno, ali ukupna procjena hrane koja se uništi kroz poljoprivrednu proizvodnju, zatim u prehrambenoj industriji, kroz prodaju, te konačno kroz ugostiteljstvo i u kućanstvima otprilike je 70 posto viša od ranijih procjena. Borzan se složila da bi se, shodno tome i procjena za Hrvatsku mogla preliminarno procijeniti na taj način.
To bi onda značilo da se u Hrvatskoj godišnje od polja preko tvornica i trgovina do kućanstava i kanti za smeće uništi oko 680.000 tona.
Ako se u koraku dalje uzme podatak da godišnji uvoz hrane u EU od 138 milijuna tona vrijedi debelo preko 150 milijardi eura i ako to primijenimo na Hrvatsku, dolazimo do okvirne vrijednosti od 625 milijuna eura, odnosno do 4,7 milijardi kuna koliko se u Hrvatskoj godišnje uništi hrane na ovaj ili onaj način.
Ilustracije radi, s tim novcem Pelješki most dao bi se financirati dvaput po cijenama po kojima je izgrađen. Ili, riječ je o više od 1 posto nacionalnog BDP-a… U krajnjoj liniji, riječ je o 1211 kuna po svakom stanovniku Hrvatske.
Međutim, hranu u društvu ne bacaju niti uništavaju svi podjednako kao što se niti ne uništava podjednako u svakom dijelu putovanja hrane od polja do tanjura i kante za smeće. Prema izvještaju "FeedBack EU-a" od onih 153,5 milijuna tona koliko se godišnje hrane uništi u EU-u, čak 59 posto svih gubitaka hrane uništi se već u primarnoj proizvodnji; dakle na poljima i u tovu životinja za prehranu.
Na prerađivačku industriju otpada 10 posto, na prodaju i lance trgovina pak 3 posto, na ugostiteljstvo čak 7 posto, da bi na kraju na kućanstva otpalo oko 21 posto sve bačene hrane u EU-u, odnosno 32,5 milijuna tona. Riječ je o rezultatima najnovije metodologije računanja količine bačene hrane i štete koja pritom nastaje po ekonomiju.
U istraživanju stanja u Hrvatskoj zanimalo nas je i koliko se prosječno hrane baci u kućanstvima u našoj zemlji. Iz Ministarstva gospodarstva poslali su nam podatke prema kojima se u Hrvatskoj u kućanstvima godišnje po stanovniku baci čak 54 kilograma hrane.
Podaci po regijama, međutim, otkrivaju da ne žive svi istim stilom. U Sjevernoj Hrvatskoj i u Slavoniji tako se godišnje iz kućanstava baci u prosjeku 51 kilogram hrane po stanovniku, u Zagrebu s okolicom 52 kilograma, a u Lici s Banijom 53 kilograma.
Dalmatinci, pak, iz kućanstava po stanovniku godišnje bace 57 kilograma hrane, a stanovnici Istre, Primorja i Gorskog kotara čak 61 kilogram. Iz Ministarstva gospodarstva poslali su nam i svoj komentar ovakvih brojki: "Iz istraživanja proizlazi da su navedena odstupanja primarno posljedica razlike u navikama stanovništva.
Naime, stanovnici područja sa zabilježenim većim količinama otpada od hrane rjeđe upotrebljavaju viškove hrane u pripremi novog obroka i češće bacaju namirnice s istekom roka trajanja bez da prethodno provjere njihovu ispravnost."
Komentar je koliko očito toliko i logičan. Ali, iz razgovora s Biljanom Borzan primijetili smo da je u Hrvatskoj sasvim obrnuta situacija nego u Europskoj uniji, čak u Europi generalno, kad je riječ o usporedbi bacanja hrane na osobnoj razini nego u Hrvatskoj.
"Očekivali smo da će Hrvatska imati bolje podatke zato što je siromašnija. Ali ne, pokazalo se da su zapadne zemlje bolje organizirane, da se ekonomičnije odnose s takvom hranom", kazala nam je Borzan i uputila nas na ranije statistike koje, premda su rezultat ranije korištenih metodologija, pokazuju da su daleko najgore u Europi u bacanju hrane u kućanstvima Grčka i Malta, a zatim Mađarska, dok su najuzornije, bogate Švicarska i Njemačka.
Negdje u sredini, otprilike u prosjeku, nalaze se zemlje poput Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Sj. Makedonije i Albanije…
"U Hrvatskoj vi kao pojedinac ako otkrijete da u frižideru imate hranu koja vam je pred istekom valjanosti i pomislite da biste to donirali, vi s time nemate što napraviti osim osobno odnijeti u pučku kuhinju, dok vani imate na raspolaganju aplikacije koje će vas uputiti što i kako da napravite, kamo da to odnesete", objasnila nam je Borzan.
Ne samo to, dodala je, u Hrvatskoj je onaj tko donira hranu zakonski odgovoran za njenu ispravnost: "Pa ako se dogodi da vas slučajno otrujem tom hranom, onda me još možete i tužiti."
Takva odgovornost bila bi logična kad bi u našoj zemlji postojali mehanizmi učinkovitog prikupljanja, kontrole i distribucije hrane, na čemu rade, primjerice Italija ili Njemačka, kako je istaknula Borzan, pa bi onda takav sustav preuzimao i tu odgovornost.
"Kad smo imali Milanovićevu vladu, govorili su da će maknuti PDV na doniranu hranu", objašnjavala nam je dalje problematiku SDP-ova europarlamentarka, "Ali, s tim se uspjelo učiniti tek nešto malo, i to samo tamo gdje je dobra prometna povezanost."
Borzan je istaknula i to da se u Hrvatskoj (prema ranijim statistikama) čak 10 posto hrane baci naprosto zato što ljudi ne razumiju oznake trajnosti. Riječ je o katastrofalnom nizu okolnosti koje SDP-ova europarlamentarka prati godinama. Još 2017. Europski parlament prihvatio je njen izvještaj o mjerama za smanjenje bacanja hrane u EU-u za trećinu do 2025. i za pola do 2030.
Nekoliko godina ranije jedno istraživanje u Velikoj Britaniji pokazalo je da čak između 45 i 49 posto građana uopće ne razumije razliku između "najbolje upotrijebiti do" i "upotrijebiti do", te da samo na to otpada čak petina hrane koja se baci u smeće u kućanstvima.
Uz apele da se smanji bacanje hrane, tada se navodilo da, prema FAO-u, u svijetu gladuje 793 milijuna ljudi, da si, prema Eurostatu, čak 55 milijuna ili 9,6 posto stanovnika EU-a ne može svakog dana priuštiti kvalitetan obrok, nego moraju jesti kako se već snađu. U međuvremenu se problem dublje istražio, došlo se do otkrića katastrofalnog uništavanja hrane u proizvodnji ili kroz trgovačke lance.
Jedno od tragičnijih otkrića bilo je i ono da se u Europi čak 30 posto voća i povrća baci samo zato što je "ružno", što ne izgleda lijepo, odnosno zato što ne izgleda dovoljno lijepo za fotografirati ga recimo za kakvu reklamu, premda je zapravo savršeno iste hranjive vrijednosti i svježine kao i oni "lijepi" plodovi koji su našli svoje mjesto na policama. U međuvremenu je na vidjelo izbio niz drugih problema koji se zbog tako neekonomičnog ponašanja vraćaju EU-u kao bumerang, točnije cijelom razvijenom svijetu.
Tako se 2015., tijekom prosvjeda poljoprivrednika u Bruxellesu, doznalo da oko 600 farmera u EU-u godišnje počini samoubojstvo zbog uvjeta u kojima rade i posluju dok se bore protiv konkurencije iz uvoza u EU koji godišnje iznosi čak 150 milijardi dolara. Doznalo se, dalje, i to da samo na bačenu hranu u EU-u otpada 6 posto kompletnog europskog zagađenje Zemljine atmosfere s CO2 i drugim stakleničkim plinovima.
U dobu pandemije i rata u Ukrajini, svemu tome valja dodati i globalno poskupljenje hrane od 8 posto što, ako već ne onda kad se shvatilo da "Putin koristi hranu kao oružje", priči daje i konačni globalni politički pečat. Tako se shvatilo da stvar nacionalne sigurnosti nisu samo vješta diplomacija, demokracija, oružani savezi i sigurni izvori energije, nego i čim veća samodostatnost proizvodnje hrane.
Nakon otkrića najnovijeg istraživanja da EU više hrane uništi i baci čak i nego što je uveze, zanimalo nas je kako u tom pogledu stoji Hrvatska, zemlja koja praktično od svoje samostalnosti konstantno više troši na uvoz nego što zaradi od izvoza, i to posebno kad je riječ o hrani.
Prema podacima koje nam je dostavilo Ministarstvo poljoprivrede, u Hrvatskoj je pokrivenost vrijednosti izvoza hrane vrijednošću uvoza u protekle dvije godine bila tek nešto oko 73 posto. Odnosno, nacionalna ekonomija je, što se hrane tiče, trećinu više novca potrošila na uvoz nego što je zaradila na izvozu.
Zanimalo nas je i o kolikoj razlici u ukupnim količinama je riječ. Iz priložene tablice izbacili smo iz računice duhan, pripremljenu životinjsku hranu, te kategoriju "pića, alkoholi i ocat" i na kraju smo dobili da je u prošloj godini u Hrvatsku uvezeno nešto malo manje od oko 3 milijuna tona hrane, a izvezeno je nešto malo više od 2,2 milijuna tona.
Ako se uzme da bi prema najnovijoj metodologiji količina bačene i upropaštene hrane u Hrvatskoj godišnje trebala iznositi oko 680.000, ispada da se u našoj zemlji puno više hrane baci od razlike između uvoza hrane u našu zemlju i izvoza.
