Filipović, sada već bivši vlasnik i direktor isto tako bivše ljevaonice, napisao je kako njegov pogon ne radi od početka 2013. godine, nakon što ih je zatvorila inspekcija zaštite okoliša, piše Novi list.
Njegova prva tvrtka je zbog povećanja posla kupila ljevaonicu bivše Industroopreme u Rijeci 2002. godine, te su uz podršku Grada Rijeke čak dobili i sufinanciranje kamata na kredite kroz gradski program poticanja poduzetništva 'Poduzetnik-2'. Dobili su i dozvolu rada od Ureda za gospodarstvo za djelatnost 'lijevanja metala', i mirno radili sve do lipnja 2011. godine.
Obavljamo li 'oporabu papirnatog otpada kad ložimo vatru i grijemo se?
"U lipnju 2011. godine naš pogon je posjetila inspekcija zaštite okoliša. Vrlo kulturno, djelovalo mi je i vrlo rutinski. 'Imate li dozvolu za gospodarenje otpadom', pitaju. 'Naravno da nemamo. A što je to', kažem dodajući da sam za taj pojam prvi put čuo... Nekoliko dana kasnije dobivam dopis Inspekcije zaštite okoliša, koja nam izdaje rješenje da moramo pod prijetnjom pečačenja prostora i opreme obustaviti proizvodnju, sve dok ne ishodimo dozvolu za gospodarenje otpadom", pripovijeda Filipović i podsjeća da se ljevaonica nalazi u pogonu u kojem se metal lijeva još od 'stare Italije', a tako je upisano u zemljišnim knjigama – ljevaonica metala.
Filipović objašnjava da je Inspekcija zaštite okoliša kao inkriminirajući događaj za zabranu rada navela da: "...obavljaju proces oporabe neopasnog otpada, raznih metala – bronca, bakar, olovo, termičkim procesom na 1.100 °C u dvije peći, a da za istu djelatnost ne posjeduju pravovaljanu dozvolu..."
"To što inspekcija za inkriminaciju opisuje kao 'termičku oporabu otpada', u naravi je klasični proces lijevanja metala. Halo, ima li pilota u avionu? A kako se onda obavlja taljenje metala u proizvodnom procesu ljevaonice", piše Filipović i uspoređuje da "ako u kućnoj peći zapalimo stare novine, tada ložimo vatru i grijemo se, a ne obavljamo 'oporabu papirnatog otpada'".
Je li tko tražio iste dozvole za veće ljevaonice?
Napominje i da inspekciji "s druge strane, uopće nema veze što nekoliko domaćih brodogradilišta ima ljevaonice deset puta veće od naše, što lijevaju metale a da ih itko traži 'dozvole za gospodarenje otpadom'. Zašto smo mi crna ovca, nije mi poznato", napisao je Filipović i dodao da su se žalili inspekciji tražeći barem produženje roka za ishođenje dozvole, ali mu je rečeno da "žalba ne odgađa rješenje".
"Da bismo zadovoljili inspekciju, godinu dana sam pokušavao ishoditi tu famoznu dozvolu. U Gradu Rijeci pojedine službe su ulagale maksimalni napor, kako nam dati takvo nešto. Ne može se i jednostavno ne može – takav je Zakon o otpadu. Nemamo preduvjete. Pokušao sam tražiti prenamjenu zgrade. Ne moramo se više zvati ljevaonica. Zovimo se 'reciklažno dvorište' ili 'pogon za oporabu otpada', kako god želite, samo nas pustite da radimo! Ali, sve je bilo uzalud, situacija je bila bezizlazna i bila je nemoguća bilo kakva prenamjena. A bez prenamjene, nema ni dozvole", napisao je Filipović.
Kao šlag na tortu, Filipoviću je stigao i poziv za Prekršajni sud s tužbom teškom ukupno 500.000 kuna. Optužen je za pola milijuna kuna, a da pritom nije nikoga prevario, ništa ukrao, nikoga ubio! Srećom, prvostupanjski sud je blagonaklono presudio pa ga kao odgovornu osobu kaznio s 5.000 kuna (ako plati odmah onda 3.334 kune), a firmu s 20.000 kuna.
Podnio je žalbu, ali zabrana rada koja je izdana 2011. godine i dalje je na snazi, te je pogon zatvoren i slijedi mu stečaj. Radnicima su otkazani radni odnosi, a propala je i njegova druga tvrtka, koja je bila jamac za kredit za kupnju ljevaonice. Odlučio je zato otići u inozemstvo i raditi kao project manager u brodogradilištu pored Hamburga koje proizvodi mega jahte, a Hrvatskoj je ostavio ovaj zapis o još jednom apsurdnom birokratskom propisu zbog kojeg je 20-ak ljudi ostalo bez posla. http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Apsurdi-birokracije-Dozvola-za-otpad-otjerala-gazdu-ljevaonice-u-Hamburg
