Varaždinski metalci Cold Snap, nedavni dobitnici Zlatne Koogle u kategoriji debitanata godine, jedan su od hrvatskih bendova koji s Hrvatskom u osnovi nemaju nikakve veze. Pjevati na engleskom na ovim prostorima znači počiniti tržišno samoubojstvo, kao uostalom i svirati pod utjecajem nu-metal bratije (prvenstveno Korna i Slipknota) uz malo deatha, thrasha i speeda u zemlji narodnjaka.

Da se razumijemo, dečki su spomenuto priznanje zaslužili, premda je sklonost "retardiranom unuku bluesa", kako je heavy metal duhovito opisao jedan britanski kritičar, preduvjet za uživanje u njihovom prvijencu. Produkcija je na svjetskoj razini, energije i luđački žestokih riffova ima koliko hoćete, a "We Are", uvodna i najbolja stvar albuma, sadrži taman dovoljno stoner-rocka, grungea i vokalnih harmonija da pokaže kako je Cold Snap i više nego sposoban napustiti stroge žanrovske odrednice.

Ostatkom "Empty Promisesa" dominira klasična "kill, death, smrt, zlo" fascinacija u kojoj ne pronalazimo ništa novog i originalnog, ali su eventualne šablone izbjegnute vrlo uvjerljivim citatima već navedenih uzora.

Ukratko, bend koji u hrvatskom rock mainstreamu (uzmemo li u obzir da im je album objavio major izdavač) djeluje kao da je pao s Marsa i koji će isti napustiti čim mu stignu prve donekle primamljive ponude iz inozemstva.