Kad si vidio jednu dalmatinsku "feštu za turiste", vidio si ih sve. Liče jedna drugoj ko jaje jajetu, kao da postoji set nepisanih pravila i procedura po kojima se trebaju odvijati.
Tu je uvijek klapa u paketu s folklornim društvom koji svake godine, na isti datum, najčešće o kojem svecu, izvode identičan repertoar. Ako mjesto ima zanimljivu povijest, a naravno da ima, onda su tu i tipovi naoružani starim oružjem, u nekakvim kopijama ili originalnim uniformima koji se bez plana i programa vrzmaju kroz gužvu, a ako su baš ono proaktivni, povedu i nakićene konje pa se turisti fotkaju na njima. Tu je zatim gastronomska ponuda, a to su u pravilu štandovi s tradicijskim jelima te štand s roštiljem i srdelama "za najist se" nakon što si od tradicisjkih jela probao po komadić.
Kulturološki rat s vlasnikom kafića
Dok traje nastup klapa i folklornih društava, u pravilu dolazi do kulturološkog rata s vlasnikom obližnjeg kafića koji, kao za inat, forsira techno iz devedeset druge ili rokiju iz šezdesetih ne bi li privukao mlađariju kad je već gužva.
Kad sve skupa završi, na binu se penje pirski bend sa sintićem, gitarom i mlađahnom pjevačicom koja se nada da će se u toj gužvi zateći barem jedan glazbeni producent kad su je već na zadnjem talent showu nepravedno eliminirali već u drugom krugu.
"Pa je li možete smislit išta originalnije?" pitaš organizatore dok cugate bevandu nakon fešte.
"Je, a šta to?"
Popija svu pamet svita
"Ne znan. Bilo šta, ali da nije ovo. Neki festival, kulturnu manifestaciju, nešto malo modernije. Brale, sanjam više klape i srdele."
"Je, ae ti to organiziraj kad si faca."
"Ma pusti ga, dođe iz Zagreba i misli da je popija svu pamet svita."
"Vidi njega sad. Samo san reka..."
"Slušaj, lave, kad ste vi u Zagrebu tako pametni, snimi šta se gori događa pa javi. Ako je dobro i može se organizirat, organizirat ćemo."
"Dogovoreno."
Špijunska misija
Prošle subote, u maniri špijuna iz sektora turizma, a s ciljem besramne krađe ideja, šetam centrom Zagreba. Čisto da utvrdim što ovaj grad, ova velebna srednjoeuropska metropola koja ima i Ured za kulturu, i Ured za gospodarstvo s odjelom za turizam, i Turističku zajednicu, dakle jedan trust mozgova zadužen za turizam miljama udaljen od tri tipa koja se na piću sjete organizirati seosku feštu, ima ponuditi svojim turistima. Počinjem, naravno, na glavnom trgu svih Hrvata. Poredali se štandovi jedan do drugog, a njima tradicijskog blaga svakoga – ima sira, domaćeg kruha, domaće slanine, kulena, samo fale srdele i roštilj. Ovo već imamo, amo dalje.
Kad prođeš kroz dvored štandova, nađeš se pred Zagrebačkom bankom. Tu je postavljena bina, mala tribina s više praznih nego zauzetih stolica, a na bini – folklor, taman uletio na sinjsku reru. Klapa čeka da nastupi sljedeća. Imamo i ovo, amo dalje.
Je im malo bolja pjevačica, ali imamo i ovo
S Trga nastavljam kroz Tkalčićevu, tu turističku ulicu broj jedan kad je Zagreb u pitanju. Ima nešto sitno turista, ali mahom su tu gospođe koje su upravo obavile pazar na Dolcu pa sad piju kave. Njih, pak, zabavlja bend sastavljen od lika na gitari, lika na sintiću i pjevačice koja je na zadnjem talent showu dogurala barem do četvrtog kruga. OK, je im malo bolja pjevačica, ali imamo i ovo.
Preko Krvavog mosta, idem do Radićeve pa put Gornjeg grada. Na vrhu Radićeve, ispred Anglikanske crkve, ciganski trubači. Valjda se netko ženio pa je tu cijeli mali dernek. Ekipa pleše kolo, ovi sviraju sve u šesnaest, veselo je, ali sve skupa malo djeluje kao prst u oko, kao onaj techno ili rokija iz susjednog birca na našoj doli fešti. I, naravno, dolazi do kulturološkog sukoba. Taman kad su se trubači uživili, evo ti s Gornjeg grada Kravat pukovnije. Za one koji ne znaju, radi se o tradicijskoj vojnoj postrojbi u nekakvim uniformama na Trenkove pandure. Ispred pješadije s kuburama i mačevima, idu tri lika na okićenim konjima. Čim je zapovjednik snimio trubače, odmah je počeo galamiti: "Kape na glavu! Bubnjaj!" Uslijedilo je, naravno, zvučno nadjebavanje – trubači sviraju, a ovi udaraju nekakav marš po dobošima. Da vidimo ko je luđi! Opet sumiram – ekipu u uniformama imamo, trubače nemamo, ali imamo rokiju i techno da rasture malo tradicijsku koncepciju.
Akciju završavam na Markovom trgu gdje grupica Kineza fotka crkvu svetog Marka (Imamo i nju, samo manju. I isto je fotkaju.) pa nazivam ekipu doma.
"Jesi domislija šta?" pitaju bez uvoda.
"Ništa. Sve isto ko u nas."
"Kako isto?"
"Isto, boga ti, domaća spiza, folklor, bend za pireve i neka ekipa u uniformama s nakićenim konjima. Samo srdele fale."
"Pa šta nas jebeš onda?!"
