Da nije tragična i da ne odražava odnos prema nama, informacija koja je jučer objavljena u riječkom Novom listu bila bi idealna podloga za neku političku grotesku. U Vladi su, ide priča, odlučili ispraviti dugogodišnju nepravdu i ministrima koji žive najmanje 50 kilometara od Zagreba plaćati stanarinu i režije. Nepravda je, naime, to što se zastupnicima u istoj situaciji plaća do 2.500 kuna stanarine i 500 kuna režija, a ministri iz vlastitog džepa moraju izvući 5 kuna po kvadratu i platiti režije. Zbilja okrutno. Takvih je u ovoj Vladi devet. Reći ćete, čemu cjepidlačiti, pa riječ je o malom iznosu koji se u proračunu ne može mjeriti ni u promilima. No, činjenica je da u situaciji kada isti ti ministri vrište o tisućama ljudi koji bi trebali dobiti otkaz jer su višak u državnoj upravi, javnim poduzećima ili u lokalnoj samoupravi, ova informacija i najhladnokrvnijima izaziva neželjene tjelesne reakcije.

Milanovićev Superhik

Nekom Superhiku iz Milanovićeva kabineta nije ni na kraj pameti bilo da bi u situaciji kada i do 600 ljudi dnevno ostaje bez posla bilo politički oportunije, pravednije i čovječnije vratiti stvari na svoje mjesto i gospodi zastupnicima poručiti da kao i ostali građani ove države imaju sami platiti krov nad glavom, te struju, vodu, grijanje i odvoz smeća. Jer, budimo realni, po čemu su oni to zaslužni? Po tome što se žele baviti politikom i što su dovoljan broj ljudi na izborima uvjerili da su za to sposobni. Dobro, za tu zaslugu su sami sebi odredili tri do četiri puta veće mjesečne plaće od onih koje prosječno dobiju ljudi koji su ih birali, ako su dovoljno sretni da uz način na koji isti ti političari vode državu uopće još imaju posao i plaću.

A tko bi njima uopće dao posao?

Njihove tlapnje o tome kako su se žrtvovali za opće dobro, napustili svoja radna mjesta i došli na četiri godine raditi u Sabor jer su osjetili zov domovine, uglavnom su uvredljive. Bacite samo pogled na životopise tih narodnih poslanika i shvatit ćete da većina njih teško da bi uopće dobila bilo kakav posao u realnom sektoru, a o plaći od kojih 17.000 kuna 95 posto njih moglo bi samo sanjati. Upravo zato, kad jednom zasjednu, čak i oni koji se biračima prodaju kao turbopravedni, supersocijalno osjetljivi i zagriženi borci protiv svih nepravdi, pristaju na sve povlastice koje im osigurava ostvareni položaj. Znaju da se takva prilika pruža samo jednom u životu i da to vrijeme treba iskoristiti uzimajući sve što se da, a ne jalovo moralizirajući. Što bi rekao uvaženi zastupnik Damir Kajin, da ih kasnije ne bi netko proglasio stupido.

Netko mora biti i stupido

A stupido smo tu, čini se, svi mi ostali, koji ćemo, uz njih tako nesposobne i preplaćene, opet bez pogovora plaćati veći PDV, raditi za sve manje novca, jer će pohlepni tajkuni koji drže trgovinu na malo iskoristiti priliku za novi val poskupljenja, plaćati skuplji javni prijevoz, hraniti naftni lobi koji pumpa cijene goriva, slati djecu u skuplje vrtiće, potiho se odreći besplatnog studiranja za svoju djecu i tako sve dok ne dođemo do mirovine, u kojoj ćemo, izdržimo li uopće do ulijetanja u tu kategoriju, sigurno završiti na rubu gladi i kao socijalni slučajevi.

Milimetar do savršene groteske

Zato, da bi groteska bila potpuna, nedostaje još samo par sitnica. Stvarno je, recimo, prava pravcata nepravda da aktovke i fina odjela ministri plaćaju iz vlastitog džepa. To je ipak njihova radna odjeća i vrijeme je da se nađe budžetska stavka i za te potrebe. Kad smo već kod toga, neće valjda odijela nositi na golo tijelo, pa neka Slavko Linić malo pročešlja i zagrabi u proračunske rezerve i konačno nađe način da im financiramo gaće i čarape. Kad smo budale i šutimo što god da nam rade, budimo budale do kraja.