Uvijek kada pomislim na partizanski film „Slavica“ prva asocijacija mi je jedna od završnih scena u kojoj zapovjednik s broda na pučini gleda u pravcu Splita i nakon što na zvoniku katedrale sv. Dujma ugleda izvješenu zastavu s crvenom zvijezdom slavodobitno uzvikne „Split je slobodan!“. Znam da se događaj iz listopada 1944. i njegove posljedice ne mogu uspoređivati s rezultatima posljednjih izbora, ali da sam Splićanin ja bi se nakon nedjelje 30. svibnja 2021. ipak osjećao slobodnije.

Ivica Puljak i njegov tim ostvarili su odličan rezultat koji im pruža mogućnost da Split krenu oslobađati korupcije, nepotizma, nestručnosti, primitivizma i desnih skretanja. Naravno, ukoliko uspiju skupiti dovoljno ruku u gradskom vijeću a da pri tom skupljanju ne iznevjere svoje i ideale svojih birača. 

Bez obzira na niz neočekivanih rezultata širom Hrvatske događaj koji bi ipak mogao imati najdalekosežnije posljedice, ne samo po jedan grad nego i cijelu državu, pobjeda je platforme Možemo u Zagrebu. Jedna od najmlađih hrvatskih političkih opcija ostvarila je rezultat koji garantira mogućnost provođenja temeljitih i sveobuhvatnih promjena. Ne samo što je Tomislav Tomašević nadmoćno pobijedio u utrci za gradonačelnika nego će i predstavnici spomenute platforme u gradskoj skupštini imati dovoljno ruku da započnu s uvođenjem potpuno drugačijeg modela upravljanja gradom od dosadašnjeg.

Nema sumnje da novu vlast u ostvarivanju zacrtanog programa očekuje niz problema. A uz izazove koje donosi budućnost ogroman problem predstavljat će svakako i naslijeđeni problemi iz prošlosti. Dio javnosti kao argument za skepsu, kada je u pitanju mogućnost kvalitetnih promjena, navodio je mladost i neiskustvo ljudi iz platforme Možemo. Međutim, najbolji protuargument, kao i obično, nudi učiteljica života, odnosno povijest. Konkretno, upravo zagrebačka povijest.

Holjevac je preuzeo Zagreb s 35 godina

Većeslav Holjevac preuzeo je (1952.) upravljanje Zagrebom s 35 godina, dakle četiri manje nego što će u trenutku kad sjedne u gradonačelničku fotelju imati Tomislav Tomašević. Osim toga, Holjevac je školovanje napustio u petnaestoj godini odnosno tek započevši srednjoškolsko obrazovanje, dok je Tomašević uz srednju školu završio fakultet i poslijediplomski studij. I to na Cambridgeu.

Kada je u pitanju predznanje o načinu funkcioniranja grada prije dolaska na čelo tog istog grada Tomaševićeva prednost u odnosu na Holjevca dodatno raste. Unatoč svim nedostacima, taj mladi, neobrazovani i neiskusni Holjevac postao je vjerojatno najuspješniji gradonačelnik Zagreba u njegovoj povijesti. Po pitanju ekonomskog, urbanističkog i demografskog napretka, broja izgrađenih obrazovnih, znanstvenih, zdravstvenih i sportskih objekata te prometne infrastrukture mandat bilo kojeg gradonačelnika teško je usporediv s Holjevčevim.    

Posljednji lokalni izbori ukazali su na uspjehe, ali i neuspjehe hrvatske demokracije. Zanimljivo, i slučajno, drugi izborni krug održan je 30. svibnja odnosno na Dan državnosti. Što mislim o tome je li Hrvatska tog datuma 1990. dobila državnost već sam više puta pisao. Umjesto duže elaboracije ovaj put ću čitatelje samo podsjetiti na zanimljiv detalj. Dakle, točno godinu dana nakon „dobivene“ državnosti jedan je hrvatski državljanin, i usto član HDZ-a (za one mlađe, zvao se Stipe Mesić) u svibnju 1991. postao predsjednik države. Ali ne Hrvatske, nego Jugoslavije.

Trideset godina demokracije

No, bez obzira na to što mislio o opravdanosti samog praznika 30. svibanj 1990. je bez svake sumnje važan događaj suvremene hrvatske povijesti. Konstituiranje prvog višestranačkog sabora toga dana označilo je početak parlamentarne demokracije u Hrvatskoj. Istina, taj se proces nije uvijek odvijao onako kako to demokratski standardi predviđaju.

Nerijetko su se upravo političari stranke koja je imala većinu u prvom višestranačkom saboru (HDZ) ponašali kao da i dalje žive u jednopartijskom sustavu, demonizirajući i proglašavajući državnim neprijateljima članove ostalih stranaka, ali i odbijajući prihvatiti volju birača izraženu na izborima (kao npr. u Zagrebu 1995-1997.). Ponekad su glasački listići nestajali, ponekad se „niotkuda“ pojavljivali, a nije bilo neobično niti da mrtvi uspiju glasati.

U trideset godina hrvatsko društvo je ipak demokratski napredovalo. Činjenica da pobjeda na izborima nikome nije unaprijed osigurana, da nema nesmjenjivih i da velike stranke mogu biti do nogu potučene od nezavisnih kandidata jasan su pokazatelj napretka. Nažalost, upravo završeni izbori pokazali su nastavak negativnog trenda kada je u pitanju zainteresiranost građana da sudjeluju u demokraciji.

Crveno-zeleni Zagreb

Naime, i ovaj je put bilo više onih koji na dan izbora nisu imali vremena, ili volje, izaći na birališta. Njihova opravdanja najčešće se svode na isticanje nemogućnosti malog, običnog pojedinca da mijenja svijet kojim vladaju financijski i politički moćnici.

Dobro je da funkcioniranje demokratskog društva na takav način ne doživljavaju Tomislav Tomašević i njegovi suradnici. U protivnom, strah me i zamisliti ekipu, predvođenu Škorom i Hasanbegovićem, koja bi sljedeći četiri godine upravljala glavnim gradom Hrvatske.

Spomenuti dvojac, potpomognut brojnim pojedincima i organizacijama ekstremno desnog političkog svjetonazora, u predizbornoj je kampanji birače plašio crveno-zelenim Zagrebom. Osobno smatram da upravo ta kombinacija boja i ideja pruža najbolju perspektivu za razvoj grada i ugodan život svih njegovih građana.

Hoće li, i koliko Zagreb biti crven, a koliko zelen, ostaje za vidjeti. Najvažnije je da neće biti crn!