Zamislite da ulazite u Muzej suvremene umjetnosti i na zidu, jedna pored druge, stoje izložene tri potpuno vizualno identične slike, tako da nikako ne možete uočiti ni najmanju razliku među njima. Prva je slika umjetnika s početka 20. stoljeća, nazovimo ga K., koja predstavlja njegov subjektivni doživljaj Mona LiseLeonarda da Vincija. K. je u vrijeme stvaranja svoje Mona Lise bio u vrlo depresivnom i nihilističkom raspoloženju, pa je lice Mona Lise namjerno distorzirano. Nos je gotovo nestao, a oči i usta su naslikani nejasno kao i ostatak tijela sve do ruku.
Lijevo, odmah pored slike umjetnika K. nalazi se vizualno identična takva slika suvremenog umjetnika M. koji je, s namjerom propitivanja autorstva djela, programirao umjetnu inteligenciju tako da sama na osnovi određenih algoritama i podataka o Leonardovoj Mona Lisi proizvede sliku koja je, slučajno, nerazlučivo identična K-ovoj slici. Desno, pored slike umjetnika K. nalazi se reprodukcija K-ove slike tehnički vrhunskog umjetnika C. koji je napravio krivotvorinu kako bi zaradio novac.
Postavlja se pitanje koje su od ovih tri slika pripadaju svijetu umjetnosti i koji su razlozi tome? Što je to što razlikuje slike koje su potpuno vizualno identične?
Što je umjetnost?
Ovakva metoda misaonog eksperimenta s nekoliko nerazlučivih analogona ili parnjaka dosta je proširena u filozofiji umjetnosti jer je vrlo učinkovita pri određivanju određenih kriterija razlikovanja, estetskog vrednovanja i sl. Po njoj je postao posebno poznat filozof Arthur C. Danto koji je u velikoj mjeri koristi u svojoj knjizi Transformacija svakidašnjeg pri iznalaženju adekvatne definicije umjetnosti.
Ukratko, prema njemu, umjetnost je "utjelovljeno značenje", što implicira da zahtijeva adekvatnu interpretaciju značenja koja uključuje poznavanje konteksta nastanka djela te povijest i teoriju umjetnosti. Stoga, Danto kaže da interpretacija posjeduje moć preobražavanja čak i na prvi pogled obične, svakodnevne stvari, poput limenki Campbellove juhe, u umjetnička djela.
Primijenjeno na gornje primjere, ako se složimo da je K-ovo djelo pripada svijetu umjetnosti, s obzirom da je nastalo u vremenu kada je ekspresionizam doista i nastao te da mu je namjera bila stvoriti nova značenja inspirirana vlastitim subjektivnim stanjima, a da je C-ovo djelo tek plagijat ili možda reprodukcija originalne umjetničke slike koja bi u svijet umjetnosti eventualno moglo ući kao djelo vrlo niske, podređene vrijednosti, postavlja se pitanje je li, i zašto bi, M-ovo djelo bilo umjetnost te tko je sve autor tog djela s obzirom da je umjetna inteligencija bila uključena u njegovo stvaranje?
Prema Dantoovu konceptu umjetnosti, odgovor na to pitanje ovisio bi o M-ovim namjerama kada je programirao umjetnu inteligenciju, poznavanju povijesti i teorije umjetnosti te stupnju razvijenosti same umjetne inteligencije.
Portret Edmonda de Belamyja
Umjesto brzog, izravnog odgovora na to pitanje, uzmite u obzir jedan drugi, stvarni primjer umjetničke slike koja je doista stvorena putem umjetne inteligencije. Naime, krajem listopada ove godine, po prvi put u povijesti umjetnosti, jedna je aukcijska kuća prodala umjetničko djelo koje je "stvorila" umjetna inteligencija. Riječ je o portretu Edmonda de Belamyja iz serije portreta fikcionalne obitelji Belamy, koju je aukcijska kuća Christie's odlučila ponuditi na javnu dražbu.
Tiskan na platnu unutar pozlaćena drvena okvira, taj nejasan i zamućen portret neodređenog muškarca obučenog u crni kaput s bijelim ovratnikom, iz neodređenog povijesnog trenutka, vjerojatno svećenika ili nekog crkvenjaka, stvorila je umjetna inteligencija na osnovi algoritma koji je smislio pariški umjetnički kolektiv "Obvious" kojeg čini trojac Pierre Fautrel, Hugo Caselles-Dupré i Gauthier Vernier. Stoga je slika potpisana formulom min G max D ?x [log (D(x))] + ?z [log(1 – D (G(z)))] koja je dio koda algoritma Generative adversarial networks (GAN) odgovornog za njezino postojanje.
Prema riječima Caselles-Dupréa, metoda stvaranja slike u osnovi se sastojala od tri koraka. Prvo, sustav su opskrbili informacijama, tj. napunili ga skupom podataka od 15 000 portreta koji su naslikani između 14. i 20. stoljeća. Na osnovi tih podataka umjetna bi inteligencija zatim proizvela novu sliku te bi je potom putem algoritma za razlikovanje ("Discriminator") usporedila s ostalim portretima koje su stvoriti ljudski umjetnici. Taj proces bi se ponavljao sve dok umjetna inteligencija ne bi mogla razlikovati svoju sliku od ostalih, ljudskom rukom stvorenih slika.
"Cilj je zavarati Diskriminator da misli da su nove slike portreti iz stvarnog života. Tada imamo rezultat", pojasnio je Caselles-Dupré.
Prema početnim procjenama, pretpostavljalo se da bi se slika stvorena na taj način mogla prodati za cijenu u visini između 7000 i 10 000 dolara. Međutim zadnja cijena je višestruko premašila očekivanja, tako da se slika umjetne inteligencije na kraju, 25. listopada, prodala za 432.000 dolara, piše The Art Newspaper.
Aktualizacija klasičnih pitanja o naravi umjetnosti i autorstva
Iako izlaganje djela koje je "stvorila" umjetnička inteligencija u jednoj aukcijskoj kući nije ni približno bilo toliko provokativno kao kada je Marcel Duchamp izložio svoju slavnu "Fontanu" iz 1917. godine, tj. obični, svakodnevni pisoar koji je potpisao s R. Mutt 1917, na izložbu Društva nezavisnih umjetnika (Society of Independent Artists), ipak je u pitanju jedan od ključnih trenutaka u povijesti umjetnosti jer su autori tim činom ponovno aktualizirali klasična pitanja o pojmu umjetnosti i umjetničkog djela te autorstvu djela.
Navodni problem autorstva još su više zamaglili do razine misterija razni novinari senzacionalističkim naslovima i tekstovima. Tako se Anny Shaw, u članku provokativno naslovljen "Tko treba umjetnike? Uspon djela koje je stvorila umjetna inteligencija postavlja ozbiljna pitanja za tržište umjetnosti", pita tko je vlasnik autorskih prava ako je umjetničko djelo zamislio čovjek, ali ga je stvorio stroj? Osim toga, Shaw nas, s pravom, poziva da zamislimo potencijalno distopijsku budućnost u kojoj umjetna inteligencija može potpuno autonomno stvarati umjetnička djela, pa postavlja pitanje ne bi li u tom slučaju umjetna inteligencija bila vlasnik autorskih prava jednako kao što to može biti čovjek?
Neki su primijetili da portret Edmonda de Belamyja ostavlja dojam suvremenosti, što se na prvi pogled može činiti neobičnim budući da je umjetna inteligencija raspolagala s konačnim skupom predmodernih slika. U članku aukcijske kuće Christe's portret čak uspoređuju s radovima britanskog umjetnika Glenna Browna. Ipak, točnije bi bilo reći da se slika umjetne inteligencije prije doima kao da je iz razdoblja moderne, i to zbog svoje, formalno gledano, ekspresivne estetske kvalitete, tj. činjenice da se doima kao da je model slike provučen kroz određeno subjektivno stanje sustava umjetne inteligencije. Drugim riječima, čini se kao da slika distorziranjem "realnosti", zamućivanjem elemenata lica, prenosi egzistencijalni osjećaje tjeskobe, gubitka identiteta, dehumaniziranosti i depresije.
Modernost slike je pogreška sustava umjetne inteligencije
No, bilo bi u osnovi pogrešno tvrditi da je umjetna inteligencija francuskih umjetnika stvorila Edmondov portret na osnovi vlastitih svjesnih stanja. Riječ je o slaboj umjetnoj inteligenciji, toliko uske funkcionalnosti i toliko, da tako kažem, glupoj da je sposobna jedino napraviti sliku koju bi netko tko ne zna njezinu povijest nastanka mogao zamijeniti za majstorsku umjetničku sliku stvarnog umjetnika. Modernost slike nije namjeravana, ona je zapravo posljedica nedostatka ili pogreške sustava. Sam Caselles-Dupré priznao je da je distorzija svojstvo "modela", "Svojstvo je modela da postoji distorzija. Diskriminator traži značajke slike - lice, ramena - i za sada ga je lakše zavarati nego ljudsko oko."
Kako piše Jordan Pearson u članku vezano za sliku koja je do sada postala slavna, riječ je o djelu koje je daleko od toga da je samostalno, autonomno djelo umjetne inteligencije. Pearson je razgovarao s jednim od trojice autora računalnog alogritma, Caselles-Dupréom, koji mu je rekao da je jedna od namjera djela također bila obrazovati ljude o ograničenjima umjetne inteligencije te da istu, na sadašnjem stadiju razvoja, shvaćaju poput alata, a ne kao autonomna bića sposobna za umjetničko stvaralaštvo. Prema njegovim riječima, to što su potpisali sliku algoritmom bio je "zabavan način" za prenošenje tih ideja javnosti.
Krajnji proizvod, tj. slika koja je prodana kao djelo umjetne inteligencije za skoro pola milijuna dolara, rezultat je dugotrajnog procesa koji je uključivao podešavanje parametara, provjeravanje i izabiranje konačnog djela između stotina ponuđenih varijanti koje je umjetna inteligencija izbacila.
Konceptualni razlozi zbog kojih je slika umjetne inteligencije umjetnost
Prema tome, nema sumnje da je portret Edmonda de Belamyja umjetničko djelo. Razlog tome vjerojatno nije toliko estetske naravi, koliko konceptualne. Naime, kao u slučaju Duchampova pisoara ili slavnih "Brillo kutija" Andyja Warhala čini se da je riječ o filozofskom djelu tima, očito potkovanog povijesno-teorijskim znanjem o umjetnosti, kojemu je u prvom redu bila namjera propitati pojam autorstva u umjetnosti.
Umjetna inteligencija korištena u projektu nije imala oznake klasičnih svjesnih mentalnih sustava poput ljudskog. Nije imala pojma o povijesti umjetnosti, teorijskim promjenama, nije slobodno izabrala temu, stil, materijal, naziv djela, kao ni okvir. Pitati treba li se takva umjetna inteligencija uzeti u obzir kao autor djela u jednakoj mjeri kao i stvarni autori "Obvious", bilo bi jednako opravdano kao i pitati trebaju li se kao autori Duchampove "Fontane" uzeti u obzir i radnici koji su napravili pisoar.
Može li jaka umjetna inteligencija biti autor umjetničkog djela?
Drugo je pitanje što bi se dogodilo u slučaju da razvijemo jaku ili općenitu umjetnu inteligenciju koja je barem na razini ljudske inteligencije, tj. posjeduje samosvijesti te je sposobna za razumijevanje i kreativna rješavanja bilo kojih problema. Stvori li takva autonomna umjetna inteligencija umjetničko djelo s jasnim razumijevanjem povijesno-teorijskih problema umjetnosti, trebamo li joj priznati autorstvo?
Ako se ne ostvare crni scenariji mnogih teoretičara koji se bave problemom umjetne inteligencije, poput primjerice Eliezera Yudkowskog, nema razloga zašto umjetno stvorenim, nebiološkim, inteligentnim, samosvjesnim sustavima ne bismo pripisali autorstvo nekog umjetničkog djela. Uostalom, kao što je rekao Danto, na ramenima Hegelove filozofije umjetnosti, nakon avangardne umjetnosti šezdesetih godina prošlog stoljeća došli smo do "kraja umjetnosti", tj. trenutka kada bilo što može postati umjetnost, pa čak i obična, svakodnevna stvar.
Slavni njemački konceptualni umjetnik Joseph Beuys radikalizirao je tu misao zagovarajući kocept "proširene umjetnosti", tvrdeći pritom kako je svaki čovjek umjetnik. Pa, zašto onda umjetnikom ne bi mogla biti i autonomna umjetna inteligencija ako se razvije do stupnja općenite ili super inteligencije?
Uostalom, tko jamči da ćemo uopće biti sposobni razumjeti umjetnost umjetne inteligencije i da ćemo kao vrsta biti relevantan arbitar u određivanju tko je umjetnik, a tko nije? Zašto mislite da nam umjetna inteligencija neće jednoga dana reći nešto poput poznate rečenice iz filma Planet majmuna, "Miči svoje smrdljive ruke s mene, prokleti prljavi majmune!"?
