Postoji, međutim, razlika između neograničenih tekstova bez kraja i tekstova koji se mogu interpretirati na beskrajno mnogo načina, a koji su usprkos tome fizički ograničeni. Uzmimo za primjer Tolstojev ŤRat i mirť. Mi, recimo, želimo da Nataša odbije Kurjagina, želimo da princ Andrzej dalje živi da bi mogao biti zajedno s Natašom. Pretvorimo sada Rat i mir u hipertekst i već možemo započeti novo pisanje povijesti: Pierre ubija Napoleona i Napoleon pobjeđuje generala Kutusova. Koja sloboda! Svatko od nas je Tolstoj!
Sljedeći primjer jesu ŤJadniciť Victora Hugoa i njegov čudesan opis Waterlooa. Hugo ne samo da zna što se je dogodilo, već i što se je moglo dogoditi i što se nije dogodilo. S hipertekstualnim programom mogli bismo iznova opisati Waterloo i istaknuti, primjerice, činjenicu da Napoleon pobjeđuje. No, tragična ljepota Hugoova opisa jest upravo to što se događaji zbivaju neovisno o želji čitatelja. A čar tragične literature jest upravo u tome što osjećamo da bi se junaci možda i mogli otrgnuti od svoje sudbine, ali zbog svoje slabosti, ponosa i sljepoće to ne čine.
Hugo nam, uostalom, pripovijeda: ŤKakav pad: Njemu se čudi čitava povijest. Je li to možda bez razloga? Ne... Onaj, kome nitko nije mogao proturječiti, morao je takvo što pretpostaviti, bog je tuda prošao.ť
A to je ono o čemu nam svaka velika knjiga pripovijeda - da je prošao bog. Ima knjiga koje ne možemo nanovo pisati, jer njihova svrha leži u tome da nas poduče nužnosti. I samo u tom slučaju, ako respektiramo knjige onakve kakve jesu, one će nas moći darivati takvim mudrostima.
A ukoliko želimo doseći viši stupanj intelektualne i moralne slobode takve represivne poduke su nužne.
