Kada je Rusija napala Ukrajinu u veljači, malo je promatrača moglo zamisliti da će rat dugo trajati. Rusi nisu uzeli u obzir čvrst otpor ukrajinskih snaga, nedostatke vlastite vojske i entuzijastičnu potporu koju će Ukrajina dobiti iz Europe i SAD-a.
Obje strane sada su duboko u sukobu, a borbe bi mogle trajati mjesecima, ako ne i godinama. Zašto se ovaj rat razvlači?
Većina sukoba je kratka. Tijekom posljednja dva stoljeća većina ratova u prosjeku je trajala tri do četiri mjeseca. Razlog je taj što je rat najgori način za rješavanje političkih razlika pa kada troškovi borbe postanu očiti, sukobljene strane obično krenu u pregovore, piše Foreign Affairs.
Ideologije i ideali u pozadini sukoba
Ne uspiju li pregovori, tri su strateška razloga zbog kojih se sukob nastavlja: kada vođe misle da poraz prijeti samom njihovom opstanku, kada vođe nemaju jasan osjećaj svoje snage i snage svog neprijatelja, i kada se vođe boje da će njihov protivnik ojačati u budućnosti. U Ukrajini, svi ovi faktori pomažu u tome da rat i dalje bijesni.
Ali to je samo dio priče. U osnovi, ovaj rat je također ukorijenjen u ideologiji. Ruski predsjednik Vladimir Putin negira ukrajinski identitet i državnost. Ukrajina se sa svoje strane nepokolebljivo drži svojih ideala. Čelnici i narod zemlje pokazali su da nisu voljni žrtvovati slobodu ili suverenitet ruskoj agresiji, bez obzira na cijenu. Oni koji simpatiziraju takva vatrena uvjerenja opisuju ih kao nepokolebljive vrijednosti. Skeptici ih kritiziraju kao nepopustljivost ili dogmu. Koji god izraz bio, implikacija je često ista: svaka strana odbacuje realpolitiku i bori se na principu.
Rusija i Ukrajina nisu jedinstvene po tom pitanju - ideološka uvjerenja podloga su mnogih ratova. Situacije u kojima su ideali toliko snažni da pomisao na kompromis čine krajnje odbojnom podloga su mnogih ratova Zapada u dvadeset prvom stoljeću, uključujući invaziju Iraka i Afganistana. Rijetko se to priznaje, ali čvrsta načela i vrijednosti nerijetko mir čine nedostižnim, a rat u Ukrajini najnoviji je primjer borbe koja se vodi ne samo zbog strateških dilema, već zato što obje strane smatraju da je ideja o nagodbi odbojna.
Tri razloga zbog kojih neki ratovi ne prestaju
Ratovi počinju i traju kada vođe misle da mogu osigurati bolji ishod borbom, a ne normalnom politikom. Zemlje vode duge ratove iz najmanje tri proračunata razloga. Prvo, vladari koji se boje za svoj opstanak ostaju na bojnom polju. Ako Putin vjeruje da bi poraz mogao okončati njegov režim, ima razloga nastaviti borbu bez obzira na posljedice za Ruse.
Drugo, ratovi traju u uvjetima neizvjesnosti - na primjer, kada obje strane imaju tek nejasan osjećaj svoje relativne snage ili kada podcjenjuju štetne posljedice sukoba. U mnogim slučajevima, nekoliko mjeseci bitke rasprši ovu maglu. Borba otkriva moć svake strane te raščišćava pogrešne percepcije. Suparnici pronalaze način da okončaju rat postizanjem sporazuma koji je odraz već vidljivog odnosa snaga. Zbog tog je razloga većina ratova kratka.
Ali u nekim slučajevima ratna magla se razmiče polako. Uzmimo trenutnu situaciju u Ukrajini. Ukrajinske snage nadmašile su svačija očekivanja, no ostaje nejasno mogu li istjerati ruske trupe iz zemlje. Hladna zima mogla bi narušiti spremnost Europe da nastavi isporučivati sredstva i oružje Ukrajini. A učinci ruske djelomične mobilizacije u rujnu bit će vidljivi tek za nekoliko mjeseci. Usred takvih stalnih neizvjesnosti, suparnicima može biti teže postići mirovni sporazum.
Konačno, neki politolozi i povjesničari tvrde da svaki dugi rat u svom središtu ima "problem predanosti" to jest, nemogućnost jedne ili obje strane da se vjerodostojno obvežu na mirovni sporazum zbog očekivanih promjena u ravnoteži vlast. Neki ovo nazivaju Tukididovom zamkom ili "preventivnim ratom": jedna strana pokreće napad kako bi zadržala trenutnu ravnotežu snaga prije nego što se izgubi. Od nastojanja Njemačke da spriječi uspon Rusije 1914. do želje SAD-a da zaustavi Irak da postane nuklearna sila 2003., problemi s predanošću pokreću mnoge velike ratove. U takvim okolnostima, dogovor se može raspasti i prije nego što je sklopljen.
Ni Rusi ni Ukrajinci nisu raspoloženi za kompromis
Na prvi pogled, rat u Ukrajini izgleda kao da je pun problema s obvezama. Kad god europski čelnik ili američki čelnik ili general sugerira da je vrijeme za pregovore s Rusijom, Ukrajinci i njihovi saveznici uzvraćaju da je Putin taj koji se ne može vjerodostojno obvezati na dogovor. Kažu da je Kremlj žarko usmjeren na osvajanje teritorija, a njegov vođa je politički i ideološki vezan za svoje ratne ciljeve. Nagodite se sada, upozoravaju Ukrajinci, a Rusija će se jednostavno pregrupirati i ponovno napasti.
Ni sami Ukrajinci nisu raspoloženi za kompromis. Čak i kada bi Moskva uspjela pridobiti ukrajinske pregovarače da pristanu na prekid vatre, mala je vjerojatnost da bi ukrajinska javnost ili parlament prihvatili i najmanji gubitak teritorija ili ljudi, a takva reakcija pokvarila bi svaki ugovoreni sporazum.
Međutim, ni ruska ni ukrajinska odlučnost nisu tradicionalni problemi predanosti koja proizlazi iz strateških proračuna i percepcija promjena na vlasti. Umjesto toga, dogovor otežavaju nematerijalne sile. Načela i opsesije ukrajinskih i ruskih vođa potiču sukob. Nema skorog dogovora jer obje strane više žele borbu nego popuštanje.
Žar i svrha
Oštar otpor Ukrajine svakom prijedlogu kompromisa nije neuobičajen. Ista se nepopustljivost ponavljala kroz povijest kad god su se kolonizirani i potlačeni narodi odlučili boriti za svoju slobodu bez obzira na sve. Ustupci imperijalizmu i dominaciji jednostavno su odvratni, čak i slabima. Kao što je antikolonijalni politički filozof Frantz Fanon napisao u svom klasiku iz 1961., The Wretched of the Earth, "Bunimo se jednostavno zato što, iz mnogo razloga, više ne možemo disati."
Posebno su upečatljive paralele između ukrajinskog otpora i revolucije u SAD-u. U 1760-ima i 1770-ima, Velika Britanija je uvijek iznova pokušavala ograničiti autonomiju 13 kolonija. Britanske snage bile su vojno nadmoćne, a kolonisti nisu imali formalnih saveznika. Vjerojatno su djelomični suverenitet i povećani porezi bili najbolji mogući dogovor koji su kolonisti mogli zahtijevati od hegemona. Ipak, mnogi su Amerikanci odbili ovu nagodbu. Zašto?
U pismu Thomasu Jeffersonu 1815., John Adams napisao je da se prava revolucija dogodila u "umovima ljudi". To se dogodilo, napisao je, "tijekom 15 godina prije nego što je u Lexingtonu prolivena kap krvi." Do toga je došlo, primijetio je nekoliko godina kasnije, kroz "radikalnu promjenu u načelima, mišljenjima, osjećajima i sklonostima" kolonista. Mnogima nije dolazio u obzir kompromis oko ovih načela popuštanjem britanskom kralju.
U Ukrajini je njezinu autonomiju gotovo desetljeće napadao Putin, a pojavila se slična rezolucija. Mnogi Ukrajinci iz principa odbijaju prihvatiti ruske zahtjeve za njihovom zemljom ili se sagnuti pred ruskom agresijom - posebno kada to znači ostaviti svoje sunarodnjake na drugoj strani.
Neprihvatljivi kompromisi
Vjerojatno su principi i neprihvatljivi kompromisi jedan od glavnih razloga zbog kojih demokratske zemlje vode duge ratove. Uzmimo dvodesetljetnu kampanju SAD-a u Afganistanu. Od 2002. do najmanje 2004. godine, talibanski su dužnosnici tražili političke dogovore s Hamidom Karzaijem, koji je tada bio afganistanski predsjednik. Ali prema insajderima s kojima je razgovarao povjesničar Carter Malkasian, stajalište administracije Georgea W. Busha bilo je da su "svi talibani loši".
Promatrajući isto razdoblje, novinar Steve Coll primijetio je kako je američki ministar obrane Donald Rumsfeld objavio je da su pregovori "neprihvatljivi za Sjedinjene Države" i da je američka politika prema talibanima bila "privesti pravdu njima ili njih pravdi". Prema Malkasianovim i Collovim izvještajima, Busheva administracija nepokolebljivo je zabranjivala Karzaiju da teži bilo kakvom dogovorenom miru.
Američka je vlada imala strateške razloge sumnjati u talibansku iskrenost, a tražeći potpuni vojni poraz talibana, dužnosnici administracije htjeli su uspostaviti reputaciju snage i poslati signal drugim protivnicima da ne napadaju Sjedinjene Države.
Sjedinjene Države nisu jedine u svom odbijanju dogovora. Opet i iznova, u suočavanju s pobunjenicima i teroristima u Iraku, Sjevernoj Irskoj, palestinskim teritorijima i desetak drugih mjesta, demokratske vlade su godinama odbijale čak i razmotriti dijalog. Jonathan Powell, glavni pregovarač britanske vlade u Sjevernoj Irskoj od 1997. do 1999., žalio se na ovu situaciju u svojoj knjizi 'Teroristi za stolom' iz 2015. godine. Tvrdio je da je demoniziranje neprijatelja i odbijanje svakog dijaloga kratkovidno i neizbježno uzrok nepotrebnih smrti. U Sjevernoj Irskoj, britanska je vlada na kraju shvatila da mora nastaviti politički proces. Mir je nemoguć, tvrdi Powell, ako ideološke prepreke sprječavaju vođe da pregovaraju.
Opasnost načela
Ipak, događaji u Ukrajini nisu dosegli točku u kojoj Ukrajinci mogu napraviti kompromis oko odgovornosti. Nedavno su realisti poput Henryja Kissingera i Stephena Walta pozvali Ukrajinu da prevlada svoje ideološke barijere i zamijeni određeni stupanj suvereniteta za mir. Razlika između takvih realista i idealista koji žele da se Ukrajina nastavi boriti je jednostavna: oni se ne slažu oko cijene ustupaka koje bi Ukrajina mogla učiniti da postigne dogovor i o razini ruske ideološke predanosti osvajanju svog susjeda.
Postoji strateški slučaj za Ukrajince da se bore i za Zapad da ih podrže. Ipak, otpor prema Rusiji – i odbacivanje vrste neukusnih kompromisa koji bi mogli dovesti rat do brzog kraja – također treba shvatiti kao dokaz postojane moći ideala i načela u geopolitici.
Takve vrijednosti i ideje nastavit će igrati vodeću ulogu u ratovima koje demokracije vode u budućnosti. U Zapadu je s vremenom postalo obvezno pridržavati se i braniti određena liberalna načela, bez obzira na posljedice. Filozof Michael Ignatieff ovu promjenu naziva Revolucijom prava. Ove ideale treba slaviti, a zapadne vlade trebaju nastaviti pokušavati živjeti u skladu s njima (čak i ako često ne uspijevaju).
Ali ako ova tendencija učini da Zapad bude manje sklon realpolitici - trgovini pravima i načelima za mir ili sklapanju dogovora s neukusnim autokratima - ratovi poput onog u Ukrajini mogli bi postati češći i teže završavati.
