Kartoteka članskih iskaznica NSDAP-a se doduše od kraja rata čuva u Berlinu i to u Dokumentacijskom centru SAD-a. SAD nije želio objaviti ove dokumente, iako ih je Savezna Republika Njemačka stalno službeno tražila. Desetljećima su svi pregovori o tome bili bez uspjeha. Ali, razlog tomu, kako je otkrio novinar Malte Herwig, nije bila tvrdoglavost SAD-a. Naprotiv: Savezna Republika Njemačka očito te dokumente nije ni željela imati, piše Deutsche Welle.
Herwig je tijekom svog istraživanja naišao na dokumente koji to jasno potvrđuju. On je pronašao dokumente u kojima američko veleposlanstvo u Berlinu izražava ljutnju zbog toga jer Savezna Republika Njemačka javno traži predaju dokumenata o nacizmu, ali na diplomatskoj razini se podrazumijevalo nešto drugo: "Mi to doduše javno tražimo, ali vas molimo da isto tako javno objavite da te dokumente ne možete ni u kojem slučaju vratiti."
Je li Savezna vlada uistinu svjesno osujećivala vraćanje dokumenata? Povjesničar Hans Mommsen smatra da je to malo vjerojatno. "Ja ne bih koristio riječ osujetiti. Imam osjećaj da su oni prije djelovali birokratski", kaže on. Njemačko ministarstvo vanjskih poslova ne uključuje se u ovu aktualnu raspravu.
'Nisam mislio da je to moguće'
Ali upravo tamo, u arhivu Ministarstva vanjskih poslova, je autor Malte Herwig otkrio informacije koje upućuju na taktiku odugovlačenja. On je, kako kaže, naišao na bilješke razgovora iz 1986. godine u kojima se nalazi procjena da se "povratak dokumenata odgađa za šest do sedam godina i da tada to neće biti problematično". U tom je trenutku Herwig shvatio koliko je zanimljivo ovo otkriće. "To je, mora se stvarno reći, najniži oblik državnog pritiska. Nisam mislio da je to moguće."
Herwig je neprestano u dokumentima Ministarstva vanjskih poslova nailazio na riječ "neproblematično". Na koji se problem ovdje misli autoru je jasno: "Problematična su bila imena zapadnonjemačkih vodećih političara koji su se nalazili na popisu članova NSDAP-a. Prije svih Hansa-Dietricha Genschera - šefa upravo onog ministarstva koje je bilo zaduženo za pregovore o vraćanju dokumenata", kaže Herwig. Genscher, koji je bio ministar vanjskih poslova od 1974. do 1992. godine nije želio dati izjavu DW-u o tome. Rekao je da to ne može učiniti zbog nedostatka vremena.
Mladi i ludi?
Ipak povjesničar Mommsen smatra da je negodovanje nakon Herwigovog otkrića "oluja u čaši vode". Jer "ljudi koji su bili zaduženi za taj materijal i koje ja još uvijek osobno poznajem sigurno nisu bili ljudi, koji su htjeli štititi Ministarstvo da na njega ne padne sjena nacizma".
S ovom se procjenom Malte Herwig ne slaže. On se pita nešto drugo: Zašto je tako veliki broj ljudi, a među njima i vodećih političara, prešućivao članstvo u NSDAP-u? "Bilo je ipak moguće reći: Bio sam mlad i bio sam u zabludi, ali sam poslije uvidio zabludu. Hans-Dietrich Genscher je krajem rata imao tek 18 godina", kaže Herwig.
Malte Herwig je o ovoj temi razgovarao s bivšim njemačkim kancelarom Helmutom Schimidtom, u čijem su kabinetu bili brojni bivši članovi NSDAP-a. "Pitao sam gospodina Schmidta zašto ti ljudi ni danas ne mogu reći da su kao sedamnaestogodišnjaci otišli u NSDAP. A Schmidt mi je rekao: 'Tell a lie and stick to it.'" Kada jednom slažeš, drži se toga.
Herwig osim toga smatra da njemačko društvo naginje razmišljanju na crno-bijeli način. "Članstvo u NSDAP-u i SS-u danas vrlo snažno djeluje. Riječ je o etabliranoj stigmi."
Natezanja oko objavljivanja
I u medijima, koji u svojim izvještajima suviše često koriste pojednostavljene i skraćene verzije događaja, teške se teme sve rjeđe diferencirano obrađuju. Pri tome se, kako kaže Herwig, iz saznanja o članstvu u NSDAP-u daju izvući važni zaključci. "Ako se, naime, pogleda s druge strane prebrzog osuđivanja tko je bio u stranci i prije svega kako se on ili ona ponašao, onda se iz toga može naučiti kako se u takvo nešto može upasti i kako se iz toga može ponovno izvući", kaže Herwig.
Natezanje oko objavljivanja dokumenata Dokumentacijskog centra SAD-a iznenađuje i zbog toga jer je Ministarstvo vanjskih poslova prije osam godina naručilo istragu neovisnih stručnjaka o prošlosti tog ministarstva i probudilo osjećaj da se otvoreno suočava sa svojom prošlošću. 2005. godine je tadašnji ministar vanjskih Joschka Fischer ustanovio Komisiju neovisnih povjesničara kako bi istražili prošlost Ministarstva vanjskih poslova iz vremena nacizma. Ova Komisija je rezultate svog rada objavila pod nazivom: "Služba i prošlost" i 2010. godine ga predala Fischerovom nasljedniku Guidu Westerwelleu.
I povjesničar Mommsen i novinar Herwig na ovo istraživanje gledaju kritično. Za Mommsena ono nije od prevelikog značenja, a za Herwiga su njegove procjene upitne.
Herwig kaže da ga pri radu nisu ometali. Naprotiv: "Tijekom istraživanja sam imao podršku Arhiva. Svi dokumenti su mi predočeni, a među njima i klasificirani dokumenti." Riječ je o tajnim dokumentima koji su za Herwiga bili "deklasificirani", što znači da im je ukinuta oznaka da su tajni.
Iako je u njemačkim i američkim arhivima otkrio malo toga pozitivnog, Herwig je uvjeren u iskrenost Ministarstva: "Vjerujem da je Ministarstvo vanjskih poslova spremno na objašnjenje", kaže on. Iz samih dokumenata, ali i iz toga kako se njemačka vlada do 1994. odnosila prema prošlosti moguće je nešto naučiti. Pri tome je neophodno, kaže Herwig, jasno reći: "Da, bilo je tako. Treba prije svega pokušati ne okolišati".
