Dana 24. veljače bit će točno godinu dana otkako je Rusija pokrenula svoju invaziju na Ukrajinu. Od tada se vode teške bitke za svaki grad na istoku i jugu zemlje, a Rusija je nezakonito anektirala regije Lugansk i Donbas, nakon što je 2014. godine nezakonito anektirala Krim.
Kako javlja Institut za rat, na istoku Ukrajine započela je nova ruska ofenziva, a zračne uzbune ponovno odjekuju glavnim ukrajinskim gradom Kijevom.
Povodom tragične godišnjice tijekom koje je, navodno, poginulo više od 100.000 ruskih vojnika, a neki smatraju i da je broj žrtava podjednak na ukrajinskoj strani, Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane objavio je analizu tragičnih zbivanja u Ukrajini unatrag godinu dana, pod nazivom "Ukrajina 2023: Da li se nazire kraj rusko-ukrajinskog rata?".
Rusi napredovali u prvih šest mjeseci rata
Godinu dana nakon početka rata, misterij oko njegovog toka intenzivniji je nego ikad. Tijekom prvih šest mjeseci rata, Rusija je imala inicijativu. Ključna pitanja bila su kada, gdje i kakav će postići uspjeh u napadima na 2.500 kilometara dugoj liniji fronta.
U narednih pet mjeseci, Ukrajina je preuzela inicijativu, a analitičari su pokušali predvidjeti lokaciju i mogućnosti budućih kontranapada.
Teško je predvidjeti što bi se moglo dogoditi. Obje strane pripremaju se za nove napade i suočavaju sa sve većim gubicima na bojnom polju, dok se očekuju nova pojačanja u oružju i ljudstvu.
Ukrajina u utrci s vremenom
Ruski predsjednik Vladimir Putin vjeruje da je njegov najbolji saveznik vrijeme. Nastavi li uništavati ukrajinsku infrastrukturu i zadrži li ono što je osvojio na bojnom polju, mogao bi stvoriti uvjete za prekid rata i izlazak iz sukoba kao relativni pobjednik, navodi se u analizi.
S druge strane, vrijeme ne ide na ruku Ukrajini, koja mora iskoristiti trenutnu slabost ruskih snaga i nedostatak naoružanja prije dolaska novih ruskih trupa i povećanja tempa ruske proizvodnje. Povrh toga, Ukrajina je u utrci sa vremenom i što se tiče zapadnih saveznika koji bi mogli - iz ekonomskih i/ili strateških razloga - smanjiti podršku Kijevu te možda natjerati Ukrajinu na sklapanje parcijalnog mira sa Rusijom, pri čemu će se odlučivati o sudbini ukrajinskog teritorija.
Zapadni analitičari oprezno su optimistični po pitanju razvoja situacije u Ukrajini. Ukrajinci su zasada postigli lake i simboličke pobjede na račun iscrpljene ruske vojske. Međutim, kako Rusija planira nastaviti ratovanje na kraćim frontovima sa većim vojnim snagama, bit će teže povratiti svaki metar okupiranog ukrajinskog teritorija.
Podrška SAD-a ne znači povratak teritorija
SAD, najveći saveznik i donator Ukrajine, stalno prilagođava svoju strategiju u ovome ratu, navodi se u analizi.
Američki državni tajnik Anthony Blinken izjavio je da je SAD posvećen pružanju pomoći Ukrajini u oslobađanju teritorija, ali kako nije nužno povratiti svaki centimetar okupiran od 2014. godine. Cilj Washingtona je opstanak Ukrajine kao države koje se sposobna vojno braniti, biti politički neovisna i ekonomski prosperitetna. To ne uključuje nužno teritorij koji bi bilo teško vratiti pod kontrolu Ukrajine, poput Donjecke oblasti ili Krima.
SAD, naime, ne žele dugotrajan rat, jer on pustoši Ukrajinu te predstavlja ekonomski, vojni i politički teret za Zapad. Pomoć američke administracije više je stoga usmjerena na povećanju pritiska na ruske snage i slanju dodatne pomoći Ukrajini, kako bi se otvorio put za pregovore nakon završetka novog ciklusa borbi u proljeće 2023.
Rusi bi mogli napasti na više frontova
Naime, vojni analitičari na proljeće očekuju veliki ruski napad kojim bi Rusi pokušali prekinuti djelomični status quo na bojišnici prije dolaska obećane zapadne vojne pomoći Ukrajini u tenkovima, a možda i u avionima.
Rusija je iskoristila zimu za reorganizaciju snaga na terenu, nakon povlačenja iz Hersona i Harkiva. Regrutiranje i slanje stotina tisuća rezervista na front posljednji je korak pred odlučujućom velikom ofanzivom.
Analitičari predviđaju da će Rusi napasti na dva fronta: na istoku, gdje Rusija želi zauzeti cijeli Donjeck te na jugu, posebno oko strateškog grada Vuhledar.
Ruski napad bit će na više frontova kako bi se nastavio održavati pritisak na ukrajinske snage koje se također pripremaju za protupanad. U analizi se navodi da neće doći do općeg napada na Ukrajinu jer je ruski predsjednik shvatio da nije u stanju zauzeti cijelu zemlju i srušiti vladu u Kijevu. Stoga će se fokusirati na Lugansk i Donjeck.
Ruski zahtjevi za okončanje invazije
Neizvjesnost i pripreme za najgori scenarij, koji tek dolazi, zajednički su svim analizama koje govore o tijeku nastavka rata. Niti jedna strana u sukobu nema mogućnost vojne pobjede, a sukobljene strane još uvijek nitko nije uspio natjerati za pregovarački stol.
Sve analize suglasne su oko toga da u 2023. sukobljene strane imaju različite vizije o tome kako bi rat trebao završiti. Rusija, koja je odlučila pokrenuti invaziju, ima maksimalističke zahtjeve kako bi zaustavila sukob:
- Izmjena ukrajinskog ustava, koji bi sadržavao odredbu o odricanje od pristupanja bilo kojem vojnom savezu
- Priznavanje suvereniteta i nezavisnosti pet regija: Krima, Donjecka, Luganska, Hersona i Zaporožja, koje su 2014. i 2022. postale sastavnih dijelova Ruske Federacije te priznavanje novih granica od strane Kijeva
- Razoružavanje Ukrajine od teškog naoružanja i eliminacija tamošnjih tendencija 'nacizma, nacionalizma i šovinizma'
- Ustavno odricanje od posjedovanja i raspoređivanja nuklearnog oružja te zabrana prisutnosti stranih vojnih baza na ukrajinskom teritoriju
- Isplata odštete 'svim građanima Ruske Federacije, uključujući pet novih oblasti, za gubitak života, povrede, djelomično ili potpuno uništenje njihovih domova, kao i kritične infrastrukture, počevši od kraja veljače 2014.'
- Plaćanje svih financijskih, komercijalnih i ekonomskih zajmova Kijeva, koji su posuđeni od Rusije od 1991., nakon raspada Sovjetskog Saveza
Ukrajinski zahtjevi
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij predstavio je mirovni plan od Deset točaka o kojem je razgovarao s američkim predsjednikom Joe Bidenom. Zelenski je prvi put objavio svoju formulu za mir na samitu grupe G-20 u studenom 2022., a plan se sastoji od sljedećih deset uvjeta:
- Radiološka i nuklearna sigurnost s fokusom na obnavljanju sigurnosti oko najveće nuklearne elektrane u Europi, Zaporižije, koja je trenutno pod ruskom kontrolom
- Sigurnost hrane, uključujući zaštitu i garanciju ukrajinskog izvoza žitarica u najsiromašnije zemlje svijeta
- Energetska sigurnost, s fokusom na ograničenja cijena ruskih energetskih resursa, te pomoć Ukrajini u popravku i oporavku elektroenergetske infrastrukture, od koje je otprilike polovina oštećena u ruskim napadima
- Oslobađanje svih zarobljenika i deportiranih, uključujući ratne zarobljenike i ukrajinsku djecu koja su deportirana u Rusiju
- Obnavljanje ukrajinskog teritorijalnog integriteta i njegovu afirmaciju od strane Rusije prema povelji UN-a u klauzuli za koju je Zelenskij rekao da 'nije za pregovore'
- Povlačenje ruskih snaga, zaustavljanje neprijateljstava i vraćanje granica između Ukrajine i Rusije u prethodno stanje
- Pravosuđe, uključujući uspostavljanje posebnog suda za procesuiranje ruskih ratnih zločinaca
- Razminiranje i popravci objekata za pročišćavanje voda s ciljem sprječavanja uništavanja okoliša i životne sredine
- Sprečavanje eskalacije sukoba i izgradnja sigurnosne strukture na euroatlantskom nivou, uključujući jamstva za Ukrajinu
- Potvrđivanje završetka rata potpisivanjem dokumenta svih zainteresiranih strana
Njemačka: Buđenje 'uspavanog europskog diva'
Njemačka je, povijesno gledano, igrala ulogu 'uspavanog europskog diva' te je nerado sudjelovala kao regionalni lider zbog svoje nacističke prošlosti, navodi se u analizi.
Proučavajući politiku njemačkog kancelara Olafa Scholza, analitičari smatraju kako Nijemci - nakon dugog perioda oklijevanja - u budućnosti očekuju veću globalnu te drugačiju ulogu u borbi za dominaciju Europom.
Unatoč izazovima nakon ujedinjenja, Njemačka je postala dominantna sila Europe te se i dalje isticala pacifizmom u svojoj vanjskoj politici. Osim toga, patila je od strukturalnih slabosti kao što su: velika ovisnost o izvozu, starenje stanovništva, nedostatak radne snage te 'relativne' vojne slabosti i nespremnost ulaganja u vojsku.
Dolaskom Angele Merkel na vlast 2005., Njemačka se polako počela uzdizati i preuzimati vodeću ulogu u Europi. Nakon početka krize eura 2009. godine i uloge koju je igrala u grčkoj dužničkoj krizi - kada je poručila Grcima da 'privremeno napuste EU ili da se pokore njenim uvjetima - zemlja je polako povećavala svoj utjecaj i moć u EU-u, a posebno nad Francuskom.
Zbog njemačkog povijesnog kompleksa, francusko-njemačka suradnja bila neka vrsta modus vivendi u kojoj "Francuskoj treba Njemačka da sakrije svoju slabost, a Njemačkoj je potrebna Francuska da sakrije svoju snagu".
Povratak Lebensraumu
Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Scholz je donio odluku o transformaciji Njemačke u vojno snažnu državu, a njemački parlament po kratkom postupku odobrio je izdvajanje 100 milijardi eura za obranu.
Njemačka se obavezala, po zahtjevima NATO-a, izdvojiti 2 posto BDP-a za vojne izdatke, što znači da će već ove godine potrošiti oko 85 milijardi eura na obranu i time zauzeti treće mjesto na svijetu, iza SAD-a (770 milijardi) i Kine (254 milijarde) te ispred Rusije (61 milijarda dolara).
Radikalan je to pomak u njemačkoj i zapadnoj politici koja je, od kraja Drugog svjetskog rata, predviđala ograničavanje naoružavanja zemlje te odluka koja će imati velike posljedice za Europu i za svijet, jer mijenja odnos snaga na 'Starom kontinentu' i prijeti povratku politike moći, koja je obilježila suvremenu europsku povijest.
Njemački zaokret vraća i ideju o 'Životnom prostoru' - Lebensraumu - koji je bio aktualan uoči Drugog svjetskog rata, s ciljem proširenja i dominacije nad susjedima. Lebensraum teorija kaže da je država poput živog organizma: ima svoje potrebe i zahtjeve te se mora proširiti kako bi zadovoljila potrebe svog stanovništva, ako su njegove mogućnosti veće od geografskog prostora. Adolf Hitler ovom je teorijom opravdao njemačku ekspanzionističku politiku.
SAD ostvario glavni strateški cilj u Europi
Odluka Njemačke da šalje 88 tenkova Leopard Ukrajini rasplamsala je debatu o vojnom statusu Njemačke.
Ruski predsjednik Putin usporedio je rusku operaciju u Ukrajini sa borbom protiv nacističke Njemačke u svom govoru povodom 80. godišnjice 'bitke za Staljingrad 1942.' - najkrvavije bitke u Drugom svjetskom ratu. SAD je kroz ukrajinsku krizu ostvario jedan od svojih najvažnijih strateških ciljeva u Evropi - neposredno suočavanje Njemačke sa Rusijom, kako bi se sam mogao posvetiti drugoj, važnijoj prijetnji u Indo-Pacifičkoj regiji - Kini.
Iako Njemačka ne može vojno ugroziti Europu, navodi se u analizi, njezin povijesni put ukazuje da će Njemačka ekonomski i vojno dominirati Europom. To je realnost koja se ne može zanemariti i koja bi mogla dovesti do otpora te problema unutar EU. Ostaje i pitanje, kako će na to reagirati Francuska?
Dodatno pitanje koje muči analitičare je što će se dogoditi dođe li do ekonomske stagnacije i pada njemačke proizvodnje uslijed gubitka ruskih energenata? Hoće li se Njemačka vratiti ideji Lebensrauma barem sofisticiranim potezima?
Eskalacija borbe za okončanje rata
Rat u Ukrajini ušao je u novu fazu u kojoj američka strategija prolazi korjenite promjene: smanjuje se strah od nuklearnog rata, ali raste strah od dugotrajnog rata koji će iscrpiti sve ukrajinske saveznike. Bidenova administracija stoga pojačava podršku Ukrajini s nadom da će to ubrzati diplomatsko rješavanje krize, a temelji se na strategiji 'eskalacijom do mira'.
Dok ruski predsjednik Putin ne promijeni stav, najbolji način za uspostavu trajnog mira je nastavak pružanja vojne podrške Ukrajini 'u skladu s vizijom ukrajinskog predsjednika, s naglaskom da je na Ukrajini odluka o okončanju rata'. Međutim, navodi se u analizi, Bidenova administracija zanemaruje činjenicu da bez američke podrške ukrajinska vojska ne može izdržati te da signali za kraj rata ne mogu doći iz Kijeva, već iz Washingtona i Moskve.
Švicarsko-njemačke dnevne novine Neue Zürcher Zeitung (NZZ) objavile su početkom veljače 2023. da je direktor CIA William Burns tajno otputovao u Moskvu u siječnju 2023. gdje je, u ime Bijele kuće, Putinu ponudio mirovni prijedlog koji uključuje 20 posto ukrajinskog teritorija. Bijela kuća i CIA tu su vijest kasnije ocijenile 'potpuno lažnom'.
Trenutak koji bi mogao označiti kraj rata
Američki diplomat Henry Kissinger je krajem prošle godine u autorskom članku u britanskom magazinu The Spectator, predložio Ukrajini da uspostavi službene veze sa NATO-om, da se Rusija povuče s okupiranog ukrajinskog teritorija, a da narod potencijalno odluči o sudbini Krima.
Kissinger je ranije, u ožujku prošle godine, kazao da bi zaraćene strane trebale pristati na 'liniju razgraničenja' i vraćanje na 'prethodni status quo', tražeći zapravo od Ukrajine da ustupi Krim i dijelove Donjecka u zamjenu za mir te da se o tim teritorijima odlučuje nakon sporazuma o prekidu vatre.
Analitičari smatraju da će za američku administraciju kritična točka rata biti kada Rusi i Ukrajinci shvate da nema pobjednika te kada Rusi budu spremni na pregovore umjesto na eskalaciju te kada Ukrajinci budu spremni prihvatiti ono što je ponuđeno i moguće, a ne ono što žele ili zaslužuju. Tek tada će se početi nazirati kraj rusko-ukrajinskog rata, zaključuje se u analizi.
